Nedjeljivi dio viševjekovne historije ove zemlje su i franjevci Bosne Srebrene. Stotinama godina su čuvari Bosne, hroničari zbivanja i njihovi zapisi imaju dimenziju svjedočanstva, iz kojeg se može vidjeti na koji način je bio uređen život u vrijeme kada su bilježili događaje. Ponosni čuvari Ahdname koju je fra Anđelo Zvizdović, daleke 1463. godine, dobio od sultana Mehmeda II El-Fatiha za ostanak franjevaca u Bosni, ali i povratak stanovništva koje je pobjeglo pred osmanskom vojskom. „Sve ove vijekove smo opstali jer smo bili svjedoci i učitelji, svjedoci za istine evanđelja, učitelji naroda, prijatelji svih. Živjeli poslanje Svetog Franje da tamo gdje je mržnja donosimo ljubav, tamo gdje je tama da bude svjetlo a tamo gdje je neprijateljstvo donosimo mir. Uvijek u službi dobra“, rekao nam je na početku razovora fra Vjeko Eduard Tomić, župnik župe Svetog Ilije u Novom Šeheru kod Maglaja. Fra Tomić u župi u Novom Šeheru je oko godinu dana. Pun je riječi hvale za župu i župljane.
„Kada je narod oblikovan evanđeljem onda je sretan, bogat, miran, ima života i budućnosti. Uz religiju dolazi umjetnost, kultura, odgoj, obrazovanje, sve ključa životom. Kada ste bogati duhovnim, božijim vrijednostima a imate prazne ruke i toplo i široko srce onda nemate problema prići bilo kojem čovjeku, nebitno koje je rase ili religije, to je poslanje Svetog Franje“, naglasio je Tomić.
Dobro činiti, zlo izbjegavati
Fra. Tomić nam je s puno ljubavi i ponosa govorio o važnosti posljednje bosanske kraljice Katarine Kosače za franjevce, o bogatim arhivama i bibliotekama po samostanima širom Bosne u kojima su čuvaju čuvene inkunabule, matične knjige iz 16.vijeka, legendarna Ahdnama, franjevačke ljetopise iz 17., 18. i 19. vijeka.....“Svi koji žele istraživati crkvenu i historiju Bosne i Hercegovine naćiće put do franjevačkih bibiblioteka, od samostana do samostana, uključujučjučujući i središnje institucije u sarajevu i Visokom“, naglasio je Tomić i nastavio. „Bosanci i Hercegovci, kao i svi ljudi dobre volje, su braća i sestre. Ne mogu biti ništa drugo, a franjevci mogu biti samo začin, vezivno tkivo, jer smo zaintersovani za svakoga čovjekta. Mi ne možemo zadovoljiti tolerancijom, jer korak dalje mora biti prihvatanje drugoga u njegovoj različitosti i posebnosti. Franjevci pomažu da neka zajednica živi bolje, plemenitije, bliže idealima koje Bg postavlja pred svakoga od nas. Ne moramo biti religiozni, imamo razum i prirodni zakon u sebi: Dobro činiti, zlo izbjegavati“.
Katarina Kosača kao paradigma
Nije fra Tomić sretan što mladi odlaze iz zemlje, što brojni žive žive ispod praga siromaštva, što nema nikakvog političkog dogovora, što nas okružuje bezperspektivnost, što nema optimizma kakvog je bilo prije dvije decenije. „Ako sebi želimo dobro, mislim da se trebamo osloboditi stranih uticaja. Jedni, drugi, treći – sjesti i dogovoriti se. Osloboditi se maksimalističkih aspiracija, hajdemo prihvatiti one koji žive pored nas, koji imaju svoje posebnosti, želje, prava. Hajdemo reći kako do jednakopravnosti i zajedništva, gdje će svi biti zadovoljni. Moguće je, uz malo dobre volje, a to nam u ovom trenutku treba“, smatra naš sagovornik.
Razgovarajući o franjevcima i njihovom poslanju u Bosni Srebrnoj, pitali smo ga i kakvu domovinu priželjkuje. „Prižuljkem da svako živi svoju posebnost, gdje se poštuju prava, sloboda vjere i obrazovanja, gdje će biti blagostanje. Zamišljam i sanjam zemlju sretnih ljudi, u koju se iseljeni vraćaju, gdje smo ponosni da smo Hrvati, Bošnjaci, Srbi, ponosni što smo Bosanci i Hercegovci, da smo ponosni da je ova zemlja naš zajednički dom, sva tri naroda i nacionalnih manjima, zemlja u kojoj je lijepo živjeti. Evo Katarina Kosača, posljednja bosanska kraljica, ona u sebi ima dovoljno od sve tri nacionalnosti i religije da bude 'naša'. Pravoslavno porijeklo po majci, živjela je u katoličkom okruženju, a djeca, bez kojih je nažalost ostala, prihvatila su Islam. Katarina kao jedna paradigma, može da bude 'naša', da pokušamo u njenom životu naći zajednički nazivnik“, rekao nam je na kraju razgovora fra Vjeko Eduard Tomić, župnik župe Svetog Ilije u Novom Šeheru kod Maglaja.
N.Br./maglaj.net