Atelje i galerija AB - Maglaj vas poziva u četvrtak, 25.4.2019. u 19:00 sati na otvaranje samostalne izložbe grafika, pod nazivom : Izabrana djela iz ciklusa "Zemlja u izgnanstvu" i "Ribolik" - istaknutog umjetnika Admira Mujkića , profesora na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, odsjek grafika.
Admir Mujkić, rođen 1972 godine u Sisku, Hrvatska. Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu, Odsjek za grafiku, upisao u klasi profesora Salima Obralića i diplomirao u klasi profesora Dževada Hoze. Na istoj akademiji završio i postdiplomske studije. Član ULUBiH-a i Društva likovnih umjetnika Veles, Makedonija. Živi i radi u Sarajevu.
http://www.admirmujkicprintmaking.blogspot.com
http://www.worldprintmakers.com
NAGRADE I PRIZNANJA:
1997. Sarajevo, BiH, II nagrada Ljubitelja umjetnosti belgijske delegacije ECMM-a, (diploma)
1998. Ankara, TURSKA, I nagrada na konkursu «Mediji i kvalitet» u organizaciji TSE, (katalog)
1999. Sarajevo, BiH, I nagrada Ljubitelja umjetnosti belgijske,grčke i irske delegacije ECMM-a na konkursu «Multietničko Sarajevo», (diploma)
2000. Sarajevo, BiH, III nagrada Ljubitelja umjetnosti belgijske,grčke i irske delegacije ECMM-a, (diploma)
2000. Sarajevo BiH, II nagrada SDP-a BiH za političku karikaturu
2001. Teheran, IRAN, I nagrada i zlatna medalja u grafičkoj sekciji INTERNATIONAL BIENNIAL EXHIBITION OF PLASTIC ARTS OF MOSLEM STUDENTS, (plaketa, medalja)
2002. Veles, MAKEDONIJA, Otkupna nagrada na I Bijenalu malog formata GRAFIČKI KRUG Veles, (diploma, katalog)
2002. Mostar, BiH, III nagrada ULUBiH-a za crtež MOSTAR GRAND PRIX 2002, (katalog)
2002. Beograd, JUGOSLAVIJA Nagrada Društva EX-LIBRISA Beograd, na I Trienalu balkanskog Ex Librisa TRIBEL,(nagrada, katalog)
2003. Bodio Lomnago, ITALIJA, Priznanje na 1st INTERNATIONAL COMPETITION EX LIBRIS TOWN OF BODIO LOMNAGO
2003. Sarajevo, BiH, Nagrada za grafiku COLLEGIUM ARTISTICUM 2003, (diploma, katalog)
2004. Priština, SCG, Otkupna nagrada na BIJENALU CRTEŽA-PRIŠTINA 2003
(nagrada, katalog)
2004. Sant Charles de le Rapita, ŠPANIJA i Francavilla al Mare, ITALIJA Druga nagrada na 3a BIENNAL INTERNACIONAL D ART GRAFIC 2004
2006. Tarnow-Kasna Dolna, POLJSKA, Priznanje na INTERNATIONAL EX LIBRIS COMPETITION OF THE PADEREWSKI CENTRE IN MEMORIAM ANNA KNAPIK
2011. Tuzla, BiH, GRAND PRIX na Internacionalnom analu savremene likovne umjetnosti i minijature
Samostalno je izlagao do sada oko četrdeset puta, a kolektivno oko 190 puta u zemlji i inozemstvu.
RADOVI U MUZEJIMA I GRAFIČKIM KOLEKCIJAMA:
- Muzej Unsko – sanskog kantona – Bihać, Bosna i Hercegovina
- Narodni muzej Veles – Veles, Makedonija
- Državni Muzej Suvremene umjetnosti, Solun, Grčka
- Dalarnas museum, Zbirka grafičkih listova, Falun, Švedska
- Museo Michetti, Francavilla al Mare, Italija
- Muzeul Florean, Zbirka grafičkih listova, Carbunari, Baia Mare, Rumunija
- Muzeum Dr. Bohuslava Horaka, Rokycany, Češka republika
- Udruženje Ex Librisa Srbije TRIBEL - Zbirka otisaka, Beograd, Srbija
- Biblioteca Comunale, Zbirka Ex Librisa, Bodio Lomnago, Italija
- Sveučilišna knjižnica Rijeka, Zbirka Ex Librisa, Rijeka, Hrvatska
- Engraving Museum of Douro, Alijo, Portugal
- Cremona Civic Museum, L Arte E il Torchio, Cremona, Italija
- OSTEN Svjetska galerija crteža, Galerija OSTEN, Skopje, Makedonija
PROJEKTI:
VI STUDENTSKO MEĐUNARODNO ART BIJENALE – SKOPJE
Decembar 2004 – Juni 2005, Kontakt i organizacija učešća studenata Akademije na VI Studentskom Međunarodnom Art Bijenalu u Skopju, Makedonija kojeg je organizirao Muzej grada Skopja i Fakultet likovnih umjetnosti Skopje. Na bijenalu su učestvovali studenti Akademija iz Srbije i Crne Gore, Slovenije, Sjedinjenih Američkih Država, Poljske, Italije, Makedonije, Venecuele, Bugarske i Bosne i Hercegovine. Sa Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu selektirano je 19 studenata sa Odsjeka : grafika, nastavnički, kiparstvo i produkt dizajn. Radovi dvoje studenata ALU Sarajevo; Enes Zaimi i Renata Papišta su osvojili nagrade. (Katalog)
RIBOLIK
Iz vrela u podnožju drveta života u središtu vasione teku četiri rajske rijeke u četiri glavna pravca. One su simbol generativne moći, što iz svog nemanifestnog izvorišta teku u manifestni svijet do krajnje granice. Ove rijeke života jesu Božija oblast, makrokosmos, one promiču život i protiču svijet u svim manifestacijama i promjenama, govore o prosvjetljenju, jedinstvu, mikrokosmosu, životu i smrti.
Ušavši u vode četiri rajske rijeke, Admir Mujkić traga za evokativnim suglasjima svojih dječačkih uspomena i u dinamici prekrivanja i raskrivanja znakova, u Riboliku, radi svojevrsno sedimentiranje ambivalentnih značenja jednog simbola, upućujući istovremeno u mikrostrukturu najnovijeg lirsko-asocijativnog i dinamički viziranog naturalizma, prisajedinjava istinite predmetne forme, kao figurativni par excellence ideji predočenoj u grafičkom izrazu.
Ne preferirajući pristupu i simbolici ribe kroz njeno faličko značenje, Mujkić se evidentno priklanja drugom simboličkom polu teme koja u njegovom diskursu sa umjetnošću ispunjava/iscrpljuje njegova razmišljanja o životu, obnavljanju, ljubavi, žrtvi, nadi, nečistoći, rodnosti, samotnjaštvu i novom života.
Njegov iskorak iz grafičkog medija i finalizacija poetske zamisli u ujedinjavanju umjetnosti multioriginala sa ready-made ideologijom, govori o nepostojanju krize u umjetnosti XXI vijeka, u kojoj su primisli o dovršenosti umjetničkog fakta sasvim irelevantne u donošenju kvalitativnog suda o mentalnom procesu koji je u metafizičkom konceptu rađanja djela primaran.
Admir Mujkić u Riboliku primjenjuje jednu rafiniranu notu apstraktnog govora na recentnoj umjetničkoj sceni Bosne i Hercegovine. Istovremeno u artističkim intervencijama u tehnikama bakropisa i akvatinte, bez obzira na još uvijek figurativne reminiscencije siboličkih predstava ribe, rastakajući čvrsto njihove forme, vođen unutrašnjim muzičkim ključem dolazi do apstraktno-lirskih pikturalnih eksperimenata. Vizija realnosti je potvrđena i samim nazivima grafičkih listova, pa tako: Struga, Riba s krajolikom, Noćarka, Kao što se gleda riječni tok, Zemlja u izgnanstvu i mnoge druge, ne samo da potvrđuju Mujkićevu ličnu (dnevničku) notu (upućenu na Unu i fascinaciju njenom magijom), nego u uspostavljanju njegove poetike, transponuju predmete realnog svijeta u žestoke vizije gesta i gustog tkanja, nastalom zahvaljujući umjetnikovoj ljubavi prema fakturi.
Njegovo viđenje u psihičkom tkivu subjekta ili jednostavno, trag u fizičkom tkivu objekta, pokazuje umjetnikovo poštovanje velikana koji je zapisao: „Muzika je za mene kao omađijana draga. Slavan kao slikar? Pisac, moderni liričar? Loša šala. Stoga sam bez poziva i tumaram“. ( Pol Kle )
Kao što se i Kle bavi na svojim grafikama osjećanjem ujedinjenim sa pretpostavkama predmeta, u formi koja je posebno promjenljiva, tako i Admir Mujkić racionalno koristi, uz moć izvornog talenta, da posmatrački proces učini vanredno budnim, te kompozicionu harmoniju svojih radova suprotstavlja destruiranim objektima koji njenu priču upotpunjuju u apsolutnu.
Energija koja je pohranjena u Riboliku estetikom tvrdih rubova i liričnošću sadržaja, kompleksnom morfologijom ikoničnost predstavljenog modifikuje u čin apstraktne radikalizacije figurativnog. Jezik, sasvim ličan, koji je preveden u angažovani multikulturalni i fundamentalni, umjetnički zreo, potpuno ostvaren u svom manuelnom i mentalnom intenzitetu.
Praznina između umjetnosti i života, tako biva upotpunjena sjajnim ciklusom kojeg umjetnik imenova kao Ribolik.
dr Siniša Vidaković, Istoričar umjetnosti
Suočavanje sa ribama
Nakon što je završio sa radom na grafičkoj mapi Drugo putovanje / Krajišnici koja je upečatljivo svjedočila o osakaćenosti svijeta u kojem još uvijek živimo, i kojeg je u donjem dijelu grafikâ oprezno uranjao u fantastični svijet Une iz snova, Admir Mujkić se vratio tamo odakle smo svi došli: u vodu. Iz jedne gorke slike ranjenih vojnika, koji su istovremeno i derviši što plešu svoju molitvu, Mujkić prelazi u područje metafizike vodenog svijeta. Njegove ribe i blinkeri – metalni mamci u obliku ribe s jednom ili više trokuka, u sebi sadrže motive Mujkićevih grafičkih serijala kao što je Putovanje i ciklus Zemlje u izgnanstvu. Ove dvije mape su se već i prije ukrštale, posuđivale jedna drugoj svoje minijaturne teme i motive da bi se u ovom serijalu Ribolik spojile u novu tematsku cjelinu kojom dominira riblji oblik. Ovaj riblji oblik se uspostavlja kao Atlas koji na sebi nosu planetu, tako ribolici u sebi sadrže zametke svjetove i nose ih onako kako riba u sebi čuva ikru.
Nekad su ti oblici realne ribe i bave se stvarnim metajezikom rijeke Une kao što je struga – to je vodeni klanac izdubljen u sedri, dubok usjek u koritu, u pješčanom dnu, kroz koji voda staloženo teče a ribe ga koriste za svoju oazu, pa sve do noćarke – a to je živi mamac koji se zabaci u vodu i kraj najlona se zaveže za drvo na obali ili riječnom ostrvu. Jer živi mamac predstavlja najizazovniju poslasticu za golemog predatora – unsku mladicu koja može narasti i do težine od 25 kilograma. A nekad su ribolici pomalo antropomorfizirani, pogotovo sa očima sasvim ljudskim ili očima koje podsjećaju na Moby Dicka Hermana Melvillea i Ahabovu titansku borbu u kojoj se rasprskava iskonska (poput morske pjene), ničim izazvana, ljudska mržnja. Dok kod Mujkića nema ni traga od borbe i mržnje, više se tu želi prikazati riječni Zen, sklad i dobrota. (Mada su mnogi ribolici zlokobno tamni, što je podsjetnik da su naši životi još pod sjenkom, nad nama je još upitnik nerazriješenih ratnih trauma.)
Posebno mi je zanimljiv takav jedan križanac između riječne ribe i dobroćudnog kita koji u sebu, u svom tijelu nosi cijeli jedan svijet s nebom, suncima, kamenim mostom, bajkovitim naseljima, magičnim kulama i razdraganim bogomoljama ribljega svijeta. Ispod ovog ribolika u obrnutom položaju pliva jedna manja riba, njegov vjerni pratilac kao što je to slučaj kod kitopsine, i nekih vrsta ajkula. Dobroćudni kit fascinira smirenošću i harmonijom svoje dvije uzdužne polovine tijela od kojih je jedna svijetla, druga tamnosmeđa. Tamo gdje mu je leđno peraje, sa unutrašnje strane tijela izlazi sunce i rasipa svoje zrake na svijet stvoren od tačkica i isprekidanih linija. Ova grafika u sebe usisava posmatrača kao što ogledalo bistre vode može privući nečiji pogled, zaustaviti mu dah, natjerati ga da zaboravi na vlastito postojanje, na muku od krvi i mesa, na ljudsku patnju, prolaznost života i vremena. Svaki ribolik je svijet za sebe, i kakve god oblike, šare i nijanse krije u sebi njegova funkcija je ona koja treba da te navede na katarzu. Na pročišćenje koje je skriveno u Uni, svim njenim bojama i nijansama, pijesku, brzoj matici, zelencima, plićacima, dubljacima, pjeskarima, adama, slapovima, šaševima, vodenim crvima koji prave kućice od zrnaca pijeska i komadića drveta, ribama, školjkama ili sićušnim ljuskarima od čijih nataloženih oklopa nastaje riječna sedra – kamen koji kao da je živ.
Pokušaću parafrazirati neke stihove iz, meni omiljene, Borgesove pjesme Druga pjesma o darovima: za ribe čiji oblik nas podsjeća na vlastito tjelesno nesvršenstvo / za zrcalo od vode koje nam ponekad omogućava da vidimo svijet kojeg smo nepovratno izgubili.
Ljudsko tijelo u sebi sadrži 70 % vode. Nalazimo se na našoj strani ogledala. Dijeli nas tanka vodena granica. Kvalitetna umjetnost je vremensko-prostorna kapsula koja nas može odvesti preko granice. Koja nam može promijeniti agregatno stanje. Mujkićeve grafike nam to jasno pokazuju. One su onaj primarni, zaboravljeni, vodeni dio nas samih.
Faruk Šehić
maglaj.net