Prije nešto više od pet godina životna sudbina Admira Muratovića (39) ujedinila je dobre ljude u Maglaju, Bosni i Hercegovini ali i dijaspori. Da podsjetimo, tada 32.godišnji profesionalni vozač, koji je za život zarađivao vozeći kamion širom Evrope, doživio je izuzetno tešku saobraćajnu nesreću i ostao paralizovan. Vijest da će zbog povreda tri pršljena morati u kolica nije lako prihvatio. Ali, u jednom je bio odlučan, neće dopustiti nikome da ga sažaljeva a to je rekao roditeljima i prijateljima. I krenuo u novu utakmicu, kako je svoju borbu nazvao nekadašnji uspješni nogometaš. A onda, krajem 2019.godine pojavila se nada da bi Admir ipak možda mogao stati na svoje noge i to zahvaljujući transplantaciji matičnih ćelija na klinici u Beču. I onda, kako to obično bude u ovakvim pričama koje piše život, ujedinili su se mnogi dobri ljudi, osigurali dovoljno sredstva za prvi od planirana tri tretmana i Admir je bio na transplantaciji u Beču u februaru 2020.godine. A onda je cijeli svijet stao zbog pandemije korona virusa.
Transplantacija nije dala rezultate kakve je očekivao
„Mogu vam reći da je ovih pet godina prošlo jako brzo, kao juče da je bilo kada ste me prvi put posjetili. Puno doga se izdešavalo, imao sam i nekih zdravstvenih problema, prošao nekoliko operacija“, rekao nam je Admir na početku razgovora. Nažalost, prva transplantacija matičnih ćelija 2019.godine nije dala onakve rezultate kakve je očekivao i nije primijetio neko poboljšanje. „Istina, ljekari su predlagali sva tri tretmana, ali mi nisu mogli dati nikakvu garanciju da će to biti koliko-toliko uspješno“, dodao je. Ipak, tokom ovih proteklih godina desile su mu se i neke lijepe stvari – kupio je auto sa ručnim komandama i sada je puno mobilniji. Sam ulazi i izlazi iz auta, ubaci kolica. Sina Vedada vozi u školu, na treninge, sastaje sa s prijateljima, otputuje do Sarajeva, Zenice. U prizemlju porodične kuće gdje on živi sve je, kako se ono kaže, tip-top. „Jesu tu majka i otac, ali sve sam radim, čistim, kuham, pospremam. Tako sam se postavio prema roditeljima i prijateljima. Jedino još nisam skontao kako da promijenim sijalicu kada pregori“, ispričao nam je Admir kroz smijeh i nastavio. „20 godina sam igrao nogomet, sada odem na stadion, pogledam Natronovu utakmicu, pratim rukomet u dvorani. Vedad trenira rukomet već tri godine, pa obvezno gledam i njegove utakmice“.
U ostvarenju biznis ideje pomogli mu prijatelji
Prije tri-četiri godine počeo je razmišljati o nekom malom biznisu. Odluka je pala na lasersko graviranje, odnosno izradu suvenira i ukrasnih predmeta. A sve je počelo sasvim slučajno kada je na društvenim mrežama vidio mini lasere. „Javio sam se nekolicini ljudi, onako da vidim kako se to radi, da li ima nekog težeg fizičkog posla, jer objasnio sam im da sam ja u kolicima. Svi su mi dali podršku. Kako o ovome duže razmišljam, svaki put kada skupim novac za mašinu, meni nešto drugo iskrsne. Dva putam sam morao ići na operaciju, pa sam sve to nekako odgađao. Zadnji put sam o svojoj ideji pričao sa prijateljem Ismirom Hasićem iz Krušika prije tri-četiri mjeseca. Jedan dan piše mi da je sa svojim prijateljima u Njemačkoj skupio pare da sebi kupim mašinu za lasersko graviranje. I mašina mi je poklon od Ismira i njegovih prijatelja“, kazao nam je Admir. Za repromaterijal nema problema, nabavlja ga iz nekoliko izvora. „Puno toga sam naučio gledajući tutorijale na YT, ali moram da se zahvalim Irmi Hambašić iz Ulišnjaka, Mati iz Čitluka, a posebno Samiru Spahiću iz Zenice koji mi je najviše pomogao. Nikada se nismo vidjeli, a znao mi je putem video poziva i po nekoliko sati objašnjavati kako se šta radi. Hvala im, puno im hvala svima“, dodao je. Admir želi da napreduje pa je u međuvremenu upisao i on line kurs 3D crtanja a od organizacije „Bosnian Doctoros for Disabled“ dobio stipendiju kao invalidna osoba. U planu je da i dio velike garaže prilagodi svome mini biznisu, ali i kupovina veće mašine. Na putu je kaže, da osnuje i firmu. „Meni je ovo sve veliko iznenadjenje, jer je interes veliki. Ne mogu svima ni udovoljiti, a želim da ponudim samo kvalitet“, priča nam i nastavlja. „Više sam podijelio nego što sam prodao i nije mi žao, tu sam za sva naša maglajska udruženja, da im pomognem ako mogu. Kada je meni bilo najteže, Maglaj je bio uz mene, pa kome šta treba, samo neka se javi – napravićemo“.
Ljekari u Turskoj bi trebali reći šta dalje?
U proteklih pet godina, Admir je imao i dvije operacije na kičmi, a ono što ga najviše muči jeste mišićni spazam (grčevi) koji znaju biti toliko jaki, da je čak znao polomiti invalidska kolica ili metalne šarafe koji su mu je bili ugrađeni u kičmu. To mu umnogome narušava kvalitetu života. „Grčevi su kod mene uvijek prisutni, ali su pojačani nakon transplantacije matičnih ćelija. Da li je to pozitivno ili ne, niko u BiH mi još nije znao reći. Snimiću magnet, pa ćemo vidjeti. Niko ne može da vjeruje da je tolika snaga u mojim nogama, a ne hodam. Kada uradim magnet poslaću svoju medicinsku dokumentaciju u Tursku, jer dvije su solucije: ugradnja baklofen pumpe koja dozira lijek koji sprječava grčeve, a druga solucija je pronaći oštećene živce i laički rečeno, presjeći ih. Najgore mi je što zbog grčeva noćima ne spavam“, kazao nam je Admir.
Osjećam se korisno i sebi i društvu
Uz posao, dani su mu sada puno ispunjeniji. Kada je Vedad kod njega, vozi ga ujutru u školu, vrati se, pospremi što treba po kući, a onda radi u svojoj mini radionici. Popodnevni sati rezervisani su za druženje sa sinom, Vedadove treninge i druženje s prijateljima. „Mnogi mi kažu da im izgledam kao da mi se ništa nije ni desilo. I ovo što sada radim znači mi puno, dani su mi ispunjeni, prolaze mi brzo. Osjećam se ravnopravnim i korisnim – sebi i društvu“. Kada smo ga pitali kakvi su mu planovi, prvo što je poželio je da sina Vedada izvede na pravi put. „Imam želju da osposobim veći prostor, kupim veću mašinu za ovo čime se bavim, registrujem firmu i naravno nekoga zaposlim. Polahko, sve ovo godinama ja slažem u svojoj glavi i došlo je vrijeme da to počnem i ostvarivati“, priča nam Admir i nastavlja. „Vedo je moja najveća podrška. Iako nikome ne dam da mi pomaže, volim kada on, nakon što završi sa zadaćom, dođe i pita – babo treba li šta pomoći? On mi je najveća podrška i motivacija u životu“, kazao nam je Admir Muratović na kraju razgovora.
NBr.