ODLASKOM NA HADŽ ISPUNILA NAM SE ŽIVOTNA ŽELJA
Ovih dana u mislima hadžije Muhameda i hadžihanume Amire Mulabdić su svi vjernici i vjernice koji su ovih dana krenuli na put ka svetim mjestima za muslimanke i muslimanke širom svijeta, Meki i Medini, da obave petu islamsku dužnost. Bračni par Mulabdić taj put je prošao prije nepunu godinu dana, jer, kako nam pričaju, osjetili su poziv Allaha dž.š. „Sretni smo što smo obavili hadž, to nam je bila najveća želja nakon što smo bili na umri 2018. godine. Nažalost, omela nas je i pandemija, ograničenje za hadžije preko 65 godina starosti. Već smo jednom doživjeli da vidimo našu lijepu Kjabu, riječima se ne mogu opisati taj osjećaj. Kada smo se nakon umre vratili u Maglaj, samo smo priželjkivali da odemo na hadž. Jeste da se to malo odužilo, uplašili smo se da možda nećemo moći ni otići, ali hvala Allahu, želja nam se ispunila“, kazala nam je na početku razgovora hadžihanuma Amira. „Kada smo obavili hadž, bili smo poprilično iscrpljeni, ali onog momenta kada smo sletjeli na sarajevski aerodrom, da mi je neko ponudio, ponovno bih se vratio. To se samo može doživjeti. Svi oni dani koje smo proveli u Meki pet puta brže prolaze nego inače, a čovjek se ne može nauživati sve one ljepote. Ma čini mi se, puzeći bih otišao na Arefat“, dodao je hadžija Muhamed.
Vjere je uvijek bilo
Abdulah, otac hadžihanume Amire, bio je veliki vjernik. Priča nam da su vremena za vjernike dok je ona odrastala u Zavidovićima, bila teška. Došao je čak i u situaciju da ostane bez posla jer je redovno išao na džumu. „Rekla bih da smo u to vrijeme bili djeca komunizma, vjere je bilo uvijek, ali nije ispoljavana na pravi način. Ali, veliki preokret desio se tokom rata, a zatekao nas je u Doboju gdje smo živjeli i radili. Ne volimo se ni sjetiti tih dana, straha i neizvjesnosti, kada smo shvatili da smo ništa bez Allahove pomoći“, prisjetila se hadžihanuma Amira. Željeli su otići u Njemačku, ali njihovo odredište ipak je bila Mađarska gdje su živjeli sve do 1997.godine, kada dolaze u Sarajevo. Nesigurna egzistencija primorala ih je da ponovno spakuju kofere i krenu put Amerike gdje su proveli punih 10 godina. Čim su stekli uslove za penziju, vratili su se u Maglaj. Vjera kojoj su se okrenuli pomogla im je da lakše savladaju sva iskušenja. Hadžija Muhamed se prisjeća majke Džihe, odrastanja u Doboju i Trnjak džamije gdje je išao u mekteb. „Iako smo živjeli u vrijeme komunizma, u srcu nam je bilo ono što smo ponijeli iz kuće. Svaki dan gledao sam majku kako klanja pet vakata namaza i to je ono što mi je stalno bilo pred očima“, ispričao nam je hadžija Muhamed.
Organizacija kakvu je teško zamisliti
Kada su odlučili da odu na hadž, počeli su sa pripremama, a svaki savjet bio je više nego koristan. „Ljudi iz IZ BiH, a posebno iz Medžlisa Maglaj, stalno su nas upućivali, imali smo i sastanak svih hadžija u Zenici gdje smo dosta toga čuli od ef. Ljevakovića i ef. Čamdžića. Nikakvih nejasnoća nije bilo, a sama organizacija i više me nego prijatno iznenadila. U Medini smo bili smješteni u hotelu koji je tek nekoliko minuta udaljeni od mezara Muhameda a.s. Ja sam imao rijetku privilegiju da klanjam ikindiju namaz kraj Poslanikovog mezara“, govori nam Muhamed sa suzama u očima. Visoke temperature, uticaj klima uređaja doveli su do toga da su se obolje razboljeli, ali zahvaljujući vrhunskoj medicinskoj pomoć brzo su ozdravili i nastavili sa obredima hadža. Jednoglasni su oboje da ih je najviše dojmio boravak na Arefatu, vrhunac hadža. „Tu smo imali sav ugođaj, boravili smo u klimatizovanim šatorima, imali smo spužve sa novom posteljinom da se odmorimo, po čitav dan nude hranu i osvježenje. Arefat je poseban i stoga što je tu Muahmed a.s. održao posljednji govor ljudskom rodu, obratio se umetu i poručio da čuvaju Islam i svoju vjeru. Svi smo na hadž otišli grješni i svako se molio da mu Uzvišeni oprosti grijehe, za zdravlje djece, roditelja, rodbine i prijatelja“, naglašava hadžihanuma Amira.
„Dovili smo cijeli dan, do akšama kada smo krenuli prema Muzdelifi. Kupili smo kamenčiće da ih imamo za obrede na Mini. Do Mine se ide pješice, možda za nas starije nije bilo lahko preći tih 10 ili 15 kilometara, ali išlo se noću i temperatura je bila do 35 stepeni C. U Meki se okupe vjernici iz cijelog svijeta, svih rasa, govore stotinama različitih jezika, ali sve ih ujedinjuje ljubav prema Allahu dž.š. i gledaju prema Bejtulahu. Čuli smo da vjernici u Turskoj čekaju i po 10 godina da odu na hadž, a iz Indonezije i Malezije i po 25 godina. Mi u BiH smo sretni da čekamo tek godinu ili dvije“, kaže Muhamed i dodaje kako ga je dirnula pažnja Nevres ef. Hodžića, glavnog imama. „Kad god nas je sreo stalno je pitao treba li nam šta, kako se osjećamo. On je bio vodič druge grupe, a naš je bio ef. Ribo iz Zenice i zaista smo bili prezadovoljni“. „Milioni ljudi se okupe u Meki, ali niko nikome ne smeta. Kada obaviš tavaf oko Kjabe, izmakneš se, pustiš druge, klanjaš dva rekjata, napiješ se zem-zem vode time završiš taj obred hadža. I ako te neko slučajno okrzne samo govore – halal, halal“, prisjetila se Amira.
Kako očuvati hadž?
Treba se stalno truditi i činiti što više dobrih dijela, naglašavaju Mulabdići i to najviše tajno, ali i javno da i druge podstakneš. „Naše je samo da se ponašamo tako da ne počinimo grijeh koji nam Uzvišeni neće oprostiti. Prije odlaska na hadž pokrila sam se i zarekla da mahramu više nikada neću skinuti s gave. Idem redovno na halke koje se organizuje, maksimalno se posvećujem učenju Kur'ana. Hoću da što više naučim i da mi vrijeme ne prolazi uzalud, da i na takav način sačuvam hadž. Adbest do adbesta, namaz do namaza, čuvaju te da ne griješiš, da ne misliš o ružnim stvarima, da u ljudima gledaš samo dobro. Da pokušaš pomoći kad god možeš, ako ništa onda lijepim riječima, a ne svađom ili zlobom. A čovjek dolazi u razna iskušenja. Kada se vratiš sa hadža i ako si obavio sve obrede kako treba, ti se vraćaš očišćen od grijeha, kao od majke rođen i naše je samo da očuvamo hadž“, priča nam hadžihanuma Amira, a njen suprug dodaje.
„Obradovalo me kada sam čuo da je ovogodišnji prosjek hadžija iz BiH nešto više od 50 godina. Savjetujem da ko god osjeti pozivi i taj poziv mu dođe u srce, da obavi hadž. Treba se boriti na Allahovom putu, da bi dobio poziv. A nama oboma želja je otići na umru, ali u vrijeme ramazana. Kažu da je to poseban osjećaj i doživljaj. Bože zdravlja i ako nas dragi Allah pozove, sigurno ćemo otići“, dodao je na kraju razgovora hadžija Muhamed Mulabdić.
N.Br./maglaj.net