(Azra Gašparević i Razija-Raza Đonlić)
Celijakija je jedna od najčešćih hroničnih bolesti probavnog sistema koju karakteriše trajna nepodnošljivost organizma na gluten, bjelančevinu koja se nalazi u većini žitarica koje konzumiramo. Prema nekim podacima na području općine Maglaj deset je oboljelih sa potvrđenom medicinskom dokumentacijom, ali možda je broj oboljelih i veći jer se do konačne dijagnoze prođe težak i mukotrpan, često i put koji traje po nekoliko godina. Znaju to najbolje naše sagovornice Razija-Raza Đonlić i Azra Gašparević, koje su uvjerene da od rođenja boluju od celijakije, ali da se o toj bolesti tada gotovo ništa nije znalo. Azra nam pokazuje sliku iz djetinjstva na kojoj se vidi koliko je imala napuhani trbuščić, što je jedan od simptoma celijakije. Čitav život imale su zdravstvene poteškoće kojima se nije mogao otkriti uzrok. Ključna je zapravo biopsija tankog crijeva koja sa sigurnošću može potvrditi radi li se o ovoj bolesti ili ne.
Za dijagnozu ključna biopsija tankog crijeva
„Malaksalost, loša krvna slika, željezo 1, došla sam na svega 44 kilograma težine, silni prolivi i napuhan stomak bili su samo neki od simptoma. Cijeli život organizovala sam prema tome. Ako sam morala putovati, ustanem dva do tri sata ranije da ispraznim crijeva. I konačno prije osam godina dobila sam konačnu dijagnozu, obratila sam se dr. Rifatu Sejdinoviću koji mi je puno pomogao, prešla sam na bezglutensku ishranu i sada živim jedan sasvim drugačiji život“, ispričala nam je Raza koja je imala 60 godina kada je konačno dobila dijagnozu. Azra Gašparević dijagnozu je dobila prije devet godina u 45. godini života.
„Put je bio dugotrajan, šest godina tražila sam odgovor na pitanje šta se to dešava u mom organizmu. U jednom trenutku dva mjeseca nisam mogla ustati iz kreveta, napraviti ručak, nisam se imala kome više obratiti jer obišla sam sve gastroenterologe dok mi jednog dana dr. Abdulkerim Mulasmajić, sada u penziji, nije dao uputnicu da uradim biopsiju tankog crijeva. I potvrdilo se da imam celijakiju pa sam odmah uvela bezglutensku prehranu. Međutim, u naredne dvije godine opet sam imala problema jer na mojih 182 centrimetra visine imala sam svega 59 kilograma. Nisam znala da se gluten može naći u pasti za zube, ružu za usne, gelovima za tuširanje, čak i u ovojnicama nekih lijekova. Otišla sam u Ljubljanu na dodatne pretrage nakon kojih sam saznala da moja crijeva ne mogu probaviti šećere i masnoću. Dobila sam kreon tablete koje koristim uz svakodnevni obrok i od tada počinje moj novi život. Bolest me naučila da sebe cijenim i sebe stavim na prvo mjesto. Svi ljudi koji su mi pomogli u tim trenucima, pravi su mi prijatelji, znala sam da se imam na koga osloniti“, kazala nam je Azra. I Razi se život nakon dijagnoze promijenio na bolje. „Vratila sam se putovanjima što je moja najveća radost. Živim normalan život, možda bolji nego većina ljudi koji normalno konzumiraju gluten. Ishrana uopšte nije jednolična, jedem svo voće i povrće, meso osim iznutrica, rižu, pravim sebi hurmašice, baklavu“, dodala je Raza kroz smijeh. Kada su konačno saznale dijagnozu počele su se edukovati o celijakiji. „Mene je u svijet bezglutenske ishrane uvela Suada iz Čoba, njen sin je imao celijakiju ali je nažalost preminuo, ja sam na početku pomagala Razi, a sada ona pomaže novooboljelim“, dodala je Azra.
Iz budžeta općine Maglaj pomoć za oboljele od celijakije
Ishrana oboljelih je posebna, specifična i skupa jer samo kilogram bezglutenskog brašna košta blizu 9 KM. Podrška oboljelim, kojima je hrana kao lijek, u cijeloj BiH je mizerna. U Zeničko-dobojskom kantonu pomoć se ogleda u 15 kilograma brašna u tri mjeseca, što finansira Zavod zdravstvenog osiguranja ZDK. Bezglutenski prehrambeni artikli znatno skuplji od glutenskih. Na inicijativu vijećnika Senada Šehića u budžetu općine Maglaj za 2024.godinu planirana su sredstva za oboljele od celijakije. „Pred kraj godine dobili smo po 100 KM, a sada očekujemo Javni poziv na koji ćemo priložiti i medicinsku dokumentaciju i dobiti određeni iznos sredstava. Lijepo je znati da neko misli i o nama oboljelim od celijakije i hvala svima za podršku i razumijevanje“, kazala je Raza. Azra nam priča da ljudi ponekad nisu ni svjesni da im gluten škodi, bolesni su, imaju problem s probavom, gube na tjelesnoj težini, imaju manjak željeza, umanjenu sposobnost rada, umorni su i pospani. „U tim trenucima jako je važna pravovremena i tačna medicinska pomoć. Ja se ne mogu dovoljno zahvaliti gastroenterologu dr. Šefkiji Abdijeviću iz KB Zenica, kao i dr. Adinu Obraliću i dr. Selmiru Osmanbegoviću iz Doma zdravlja Maglaj, porodične ambulante Liješnica, koji su mi vratili povjerenje u ljekare. Treba pričati otvoreno o svakoj bolesti, jer biti bolestan nije sramota. Ako neko i sumnja da boluje od celijakije, neka nam se obrati, rado ćemo pomoći, dati savjet i podijeliti iskustva. Posebno mi je žao oboljele djece jer jedna bezglutenska čokolada košta 7 KM. Ja mogu bez slatkog, ali kako djetetu objasniti da mu se jednostavno ne može kupiti čokolada jednom ili dva puta sedmično. Naša hrana je jako skupa i meni ne može biti 5 kilograma brašna koliko dobijamo preko Zavoda. Ja svaki mjesec kupim još toliko, ipak najbitnije je da znam šta smijem ili ne smijem jesti. Život mi je puno lakši“, dodala je Azra koja osim celijakije ima problem sa kostima i povišenim pristiskom, dok Raza ima artritis. „Mi smo dobro jer znamo sa čime se borimo“, poručile su na kraju razgovora Raza Đonlić i Azra Gašparević.
N.Br./maglaj.net