Petak , 02. Jun, 2023

VIJESTI - NOVOSTI - NEWS

Naša sugrađanka Senka Neimarlija podijelila svoja iskustva u borbi sa teškom bolešću

img

SVAKI DAN JE NOVA BORBA

Stara narodna izreka kaže da zdrav čovjek ima stotinu želja, a bolestan samo jednu. Ovim drugim, svaki dan je nova borba, a ta borba je puno lakša kada su uz njih porodica, prijatelji i saznanje da u toj borbi nisu sami. Život je za Maglajku Senku Neimarlija (37) do prije pet godina tekao sasvim normalno. Završila je Ekonomski fakultet u Zenici, radila u struci u Maglaju i Žepču, udala se i zasnovala svoju porodicu u Visokom. Kasnije je posao pronašla u jednoj velikoj firmi u Sarajevu i svakodnevno putovala na posao.

Život joj se promijenio preko noći

Prije pet godine teško se razboljela, a potrajalo je dok konačno nije dobila dijagnozu za svoju bolest i saznala s čime se treba boriti. „Prvi simptomi su bili glavobolja i vrtoglavica, pa su ljekari prvo posumnjali na vertigo. Lijekovi su slabo pomagali, a ubrzo sam osjetila kako mi trnu prsti lijeve ruke i lijeva noga. Jedno jutro sam ponovno osjetila jaku vrtoglavicu, otišla sam u lokalni dom zdravlja, tlak mi je bio jako nizak i uputili su me u KB Zenica, na Odjel neurologije. Ostala na promatranju i naredno jutro probudila sam se totalno nepokretna. Zbog svoga stanja, narednih dana sam bila slabo svjesna svega šta se dešavalo oko mene. Zahvalna sam svim ljekarima i medicinskom osoblju na Odjelu neurologije u KB Zenica, neurologu dr.Sanelu Suljiću, koji su uz mene od 2018.godine. Roditelji i sestra, sa svom mojom medicinskom dokumentacijom, za pomoć su se obratili i dr. Osmanu Sinanoviću, neuropsihijatru u Tuzli i koji je odmah dao dijagnozu – akutni i desiminirani encefalomijelitis. Onako laički rečeno, radi se o upali mozga na kojem su se vremenom stvorile lezije koje su popucale“, ispričala nam je Senka i nastavila. „Moja bolest totalno mi je uništila život. Zamislite močvaru i blatno dno, ja sam se na početku osjećala kao da se nalazim ispod svog tog blata i mulja. U početku je bilo jako teško, uslijedio je razvod, sin je ostao sa suprugom, a brigu o meni su preuzeli roditelji Senad i Vahdeta. Oni su bili fokusirani samo na moje zdravlje, u početku sam bila i slabo pokretna, a i danas osjećam slabu pokretljivost u lijevoj strani tijela. Sada se osjećam nešto bolje, sve zahvaljujući porodici, rodbini i prijateljima koji su ostali uz mene. To je jako bitno, da imate nekoga pored sebe ko će pratiti vaše ponašanje i postupke. Medikamentima držim svoje stanje pod kontrolom, a odnedavno se borim i sa još jednom dijagnozom – bipolarni poremćaj. Nekada se osjećam kao da sam u nekom balonu, kao da mi fali zraka. Imam 37 godina, a nekada mi se čini kao da mi je 137“. Zahvalna je Senka doktorima i medicinskom osoblju Doma zdravlja Visoko i Doma zdravlja Moštre, dr. Izudinu Unkiću i svim doktorima i medicinskom osoblju Doma zdravlja Maglaj koji joj pružaju neizmjernu pomoć i podršku.

Kada si bolestan, porodica je najvažnija

I pored svih dijagnoza trudi se da organizuje svoju svakodnevnicu i živi što normalnije. Jak vjetar u leđa su joj roditelji i sestra Alisa koja je od prvog dana istraživala na koji način joj najbolje pomoći, bila je uporna i jako joj je bilo stalo do sestre. Ona se, priča nam Senka, izboril da dobije terapiju koju je preporučio dr. Sinanović i koja nije bila jeftina. „Kada si bolestan, porodica je najvažnija, njihova ljubav i podrška. Udruženje žena oboljelih od raka dojke i drugih malignih oboljenja „Snaga Žene“ je podrška meni a i ja njima. Lijepa su naša druženja što je najbitnije. To su sve redom jake žene koje i meni samoj daju snagu da se svakodnevno borim za sebe. Kada je moje zdravstveno stanje bilo puno gore nego što je danas, mislila sam da nema gore bolesti od moje, ali ima, naravno. To sam se uvjerila u Udruženju“, dodala je Senka. Život joj se nakon dijagnoze potpuno promijenio. Imala je sve – zdravlje, porodicu, sina, karijeru. Svo ovo vrijeme Senka je na bolovanju i ne radi. U dva navrata je pokušvala da se vrati na posao, ali nije mogla, slabila joj je koncentracija, osjećala se nemoćno. „Teško mi se bilo pomiriti da ne mogu raditi kao prije, osjećati se korisno. Zato sam se i vraćala na posao, jednostavno sam željela probati mogu li funkcionisati normalno. Nekada je, možda, na radnom mjestu nedostajalo i razumijevanja. Kada me vide, svi misle da sam ja ona stara Senka i da mogu raditi kao prije, ali ne mogu. Bila sam uvijek dobar radnik i u firmi su očekivali da se vratim na posao, ali jednostavno nije išlo“.

Njen život je svakodnevna borba, dan po dan. Nekada je dobro, a nekada loše što zna trajati po dva-tri dana. Tada se bori sama sa sobom, bori se da je nešto zaokupi i da normalno funkcioniše. „Svaki boravak sa sinom meni donosi snagu i sreću. Dan za dan, male pobjede i koraci. Iako se sve se odvija sporije nego što bih ja željela, opet sam na neki način zadovoljna. Sretna sam što sam ostala živa, a najviše se borim zbog svoga sina“, naglasila je u razgovoru. Kako nam je rekla, ni ljekari nisu baš jedinstveni u prognozama, dr Sinanović joj je rekao da nikada neće biti kao što je bila, dok su drugi ljekari bili optimističniji. Zahvala je što su joj dr. Edin Bjelošević, spec.neuropsihijatar i dr. Nejra Nalić Medžić, spec.psihijatar pomogli da se vremenom i uz terapiju pomiri sa svojim stanjem. „Kada je ovo oboljenje u pitanju, znam da im i gorih slučajeva od mene. Samo molim Boga da im bude lakše, da u sebi pronađu snagu za daljnji život. A ja opet sama sebi kažem – bila si na dnu, sada ideš samo prema površini. Naša doktorica psihologije Amela Abidović-Mačković često mi kaže – doći ćeš ti Senka jednoga dana na 'zelenu granu'. I ja vjerujem da će jednoga dana zaista biti tako“, dodala je optimistično na kraju razgovora Senka Neimarlija.



N.Br./maglaj.net