Tina Arifagić, viša medicinska sestra ujedno i glavna medicinska sestra JU Dom zdravlja Maglaj bila je naša sagovornica u povodu 12.maja Dana sestrinstva. Nismo je odabrali slučajno, jer bavi se pozivom koji je u njenoj porodici generacijama. Njen djed, r. Ibrahim Gračić bio je medicinski tehničar, njena majka r. Mirsada kao i njena tetka r. Begzada također, danas je to Tina, a sutra će to biti njena kćerka Hana.
„Moja kćerka Hana školuje se za stomatološku sestru, odsjek protetika. Sretna sam zbog njenog ličnog izbora jer njen budući poziv u sebi nosi i puno kreativnosti. Uvijek mi se drago sjetiti naše kolegice, r.Zahide Ahmetagić, ona je imala priliku raditi sa djedom, mojom mamom i tetkom, pričala mi je o tim godinama, a bila je i moja vrlo draga radna kolegica. Djed Ibrahim radio je na terenu, takav je bio sistem, a on je po selima vakcinisao djecu. Vozio je bijelog 'fiću' i po tome je bio prepoznatljiv. Kod njega sam vidjela prvi setoskop, šprice i zavoje, igrali smo se kao djeca doktora sa praznim kutijicama od lijekova. Moja mama Mirsada čitav radni vijek radila je na opštem odjelu, sa penzionerima, a rahmetli tetka Begzada je u penziju otišla kao RTG tehničarka. Onda sam došla ja, a kada sam se tek zaposlila radila sam kao polivalentna patronažna medicinska sestra. Radila sam sa hroničnim bolesnicima i brinula se o porodiljama i njihovim bebama, što i danas radim. Sretna sam da svojim savjetima mogu pomoći majkama, posebno u segmentu dojenja, jer majčino mlijeko je nezamjenjivo. Zbog toga je veoma važan dolazak patronažne sestre u domove porodilja – da ih motivišemo da ne odustaju od dojenja jer nema ništa bolje za njihove bebe, da im kažemo da nema nekvalitetnog majčinog mlijeka i razbijemo neke predrasude. Taj segment moga posla je i moja najveća ljubav, ući u stan koji miriše na malu bebu, osmijesi ukućana, to je nešto što mene 'hrani' sve ove godine“,, ispričala nam je sestra Tina.
Medicinske sestre – desna ruka ljekarima
Na samom početku naša sagovornica je Dan sestrinstva čestitala svim svojim kolegicama i kolegama, ali i svima onima koji uživaju u zasluženoj penziji a svojevremeno su nosili bijele mantile cijeli radni vijek. Ovaj dan na prigodan način se obilježi i u maglajskoj zdravstvenoj ustanovi, da li na sam 12.maj, nešto ranije, ali nađe se vremena da se popije zajednička kafa, organzuje edukativno predavanje, razmijene se iskustva i ispričaju lijepe priče kojih uvijek ima. „Medicinska sestra može otići u penziju, ali ona će uvijek biti medicinska sestra“, kazala nam je sestra Tina i nastavila. „ Nedavno je dr. Edin Begić, koji je radio u našem Domu zdravlja, svima ostao u lijepom sjećanju i pacijenti ga još uvijek pominju, u emisiji izjavio da je rad ljekara nezamisliv bez medicinske sestre, odnosno tehničara. Okosnica naše profesije i zdravstvene njege je posvećenost, stručnost, empatija i altruizam, dakle nesebično davanje sebe u bilo kojem vremenu. Negdje sam pročitala da nam altruizam pomaže da živimo duže i da ima bolji učinak od neke fizičke aktivnosti. Brojni su izazovi naše profesije od kreativnog razmišljanja, razumijevanje ljudske psihologije, etičnost, humanost, preciznost, prevencija, stalno učenje, prilagođavanje, usavršavanje i pažljivo slušanje naših pacijenata i zajednice“.
Odluku o njenom školovanju donijela mama Mirsada
Kada je završila osnovnu školu, Tinina majka je donijela odluku o tome da će svoje školovanje nastaviti u Medicinskoj školi u Doboju. „Moja mama Mirsada uvijek mi je bila najveći uzor i kritičar, a ispostaviće se da je njena odluka bila i prava odluka (smijeh). Zahvaljući njoj sam postala ono što sam danas i sretna sam zbog toga. Malo nas u tim godinama zna i šta želi da bude. Rado se sjetim školovanja, bilo je lijepo i izazovno. Onda je nažalost, došao rat, prekinula sam školovanje, a nastavila ga tek 1994.godine i to u Tešnju. Medicinska škola tada je djelovala pri bolnici i mogu vam reći da je to bilo posevno iskustvo – prije podne smo bili u bolnici, a poslije podne smo imali nastavu. Bilo je to neprocjenjivo iskustvo za sve moje kolegice i kolege jer smo se baš svi prekalili“, prisjeća se naša sagovornica. Nakon što je završila Medicinsku školi, 10 godina je čekala posao i uvidjela da nema druge nego se ponovno prihvatiti knjige. Tako je vanredno i završila Višu medicinsku školu u Prijedoru, a dodatnom edukacijom stekla je zvanje okupacionog terapeuta u mentalnom zdravlju. „Počela sam raditi 2005.godine i evo punih 20 godina sam u Domu zdravlja. Nekako sam na pola svog profesionalnog puta i postajem, kako to naši pacijenti kažu, stara medicinska sestra.
A to treba zaslužiti“. Ono čime se bavi, 'nosi' stalno sa sobom, jer i u porodici je medicinska sestra, nije samo majka, supruga, komšinica. „Mogu vam zaboraviti ime, ali nikada neće zaboraviti da ste medicinska sestra. Važno je znati slušati ljude, a ako im trenutno ne možemo pomoći da znamo da ih uputimo gdje mogu potražiti pomoć. A bez empatije ništa, jer znanje i stručnost dođu s godinama“, kazala nam je medicinska sestra Tina Arifagić i dodala da je često teško - fizički i psihički. „Dođete tako u situaciju da vaše odluke moraju biti jasne, kratke, brze. Ali, kada se vežete za pacijenta, onda ti tragovi profesionalizma blijede. Što mislim da i nije tako loše, jer ipak mi svi živimo u malom gradu“. Tokom razgovora osvrnuli smo se i na egzodus mladih, školovanih radnika u oblasti zdravstva u Njemačku. I naša sagovornica je razmišljala o odlasku na Zapad, posebno nakon ratnih godina, kada je bila bez posla, da će tamo raditi za puno veće novce i biti, možda, više priznata. „Drago mi je da ove generacije imaju priliku otići. I neka odu, a njihov je izbor da li će tamo ostati ili će se vratiti. Uvijek imaju izbor i to je jako važno“, kazala nam je.
U bijelom mantilu vidi se i nakon penzije
U ovom poslu se vidi do penzije, a i nakon toga ostaće vezana uz svoju profesiju. „Za nekih 20 godina vidim se u nekom domu za starije, da pomažem starim ljudima, dijelim savjete i svoja iskustva mlađim kolegama i kolegicama. Radujem se što se u Maglaju pokrenula priča o sretnom i zdravom starenju kroz osnovano udruženja, nadam se da ćemo nekada i mi u našem gradu imati dom za starije osobe, kojih je nažalost sve više, da vidim kako se o njima brinu i mlade i stare medicinske sestre“. Na kraju poručila. „Ne treba da se bojimo pogrešaka, jer one su neizbježan proces učenja, često nas najviše nauče. Vjerujte u sebe, budite solidarno sa kolegama i koleicama na poslu, budite otvoreni za nova iskustva i znajte da svaka situacija, pa čak i ona najteža, doprinosi našem profesionalnom razvoju“, kazala nam je na kraju razgovora Tina Arifagić, glavna medicinska sestra JU Dom zdravlja Maglaj.
NBr.