Ponedeljak , 27. May, 2024

VIJESTI - NOVOSTI - NEWS

Hanifa Mehinagić, najstarija džematlijka u džematu Jablanica

img



KADA PROĐE RAMAZAN, NE ZNAM ČEMU ĆU SE RADOVATI

Sa svojih 89 godina Hanifa Mehinagić najstarija je džematlijka u džematu Jablanica. Kada smo je posjetili, a bilo je to u poslijepodnevnim satima, zatekli smo Hanifu kako priprema iftar. „Biće čorbe, krompira i mesa, a pristavila sam i grah. Nisam čitav ramazan. A biće i za sina Salima. Napravila sam i pogaču za potkorica, da mogu napraviti za Bajram“, kazala nam je na početku razgovora i nastavila. „Zdravlje me dobro služi, nije mi teško postiti, postim svaki dan, hvala Allahu. Ma, čini mi se da sam i nekako bolja kada postim, Boga mi. Svaki vakat mogu klanjati, doduše na stolici, ali namaz ne propuštam“.

"Duša mi bila puna kada sam počela učiti u Kur'anu"

Hanifa Mehinagić rodom je iz Gornje Jablanice. Osim nje, roditelji Alija i Hatidža imali su još pet kćerki i dva sina. U mekteb nije išla, kaže branila tadašnja vlast, ali se sjeća da je jedan hodža dolazio, pa je učio nju i ostalu djecu. Izučila je sufaru i počela učiti u Kur'anu. „Kada sam počela učiti u Kur'anu toliko mi je lijepo bilo u duši, drago mi bilo, ne mogu opisati. Ali, branilo se, pa se sjećam kako sam malo-malo znala otići do ovaca, ovdje je bila udata kćerka od jednog hodže pa sam i kod nje dosta toga naučila. Sve kradom išla“, prisjetila se Hanifa. Sa koliko godina je počela postiti, tačno se ne može sjetiti, ali zna da je bila mala djevojčica. Dok je čuvala stoku, znala je za iftar skupljati voće, orahe.

A skupim toliko krušaka, šljiva, jabuka, oraha, da mi je moglo biti heftu. Žao mi je uvijek bilo što nas mati nije htjela buditu na sehur, sve nam je govorila da smo malehni. A otac bi reci da nas probudi, da jedemo i zapostimo, pa će nam našiti. Mati bi uvijek ranije ustani, prije sehura, pa bi razvij pitu što je otac uvijek želio. Kada sve pripremi, onda bi nas probudi. Jeo bi se i grah, čorba obavezna, imali smo uvijek krave, bilo je sira, kajmaka, masla. Sjećam se i sobice prid kućom sa šest ljesa. Tu je bilo i ognjište, pa bi mati stavi sadžakove pa na njih mlijeko da se podvaruje sve do sehura. Kada bude gotovo, ona bi istrgaj onaj kajmak, stavi mlijeka, zadrobi kukuruze i to nam je bila zahlada. Bilo je sutlije i voća. Za iftar je uvijek prvo moralo biti nešto na kašiku, pite, njekad potkorice, njekad bungur sa cijelom kokoškom“, priča nam Hanifa. Postilo se i tokom najvrelijih ljetnih mjeseci, kada se žnjela pšenica i sušilo sijeno. „Sjećam se, moja bi mati, rahmet joj duši, posti a dijete doji. Ja joj tamo gdje žanje odnesem brata da ga nahrani, a na njoj bluza i šamija skroz mokre od znoja“, sjeća se Hanifa.

"Bili smo ljuta siročad"

Nakon Drugog svjetskog rata, Hanifin otac Alija, spletom okolnosti o kojima naša sagovornica nerado govori, završio je u zatvoru, kako sama kaže na pravdi Boga. Odležao je u zatvoru deset godina. Ubijen je nedugo nakon povratka, i to uoči jednog Bajrama. „Znali smo mi kako smo deverali, dok babe nije bilo. Znalo se desiti da ništa nismo imali za jelo. Ali, imali smo dvije dobre krave, pa bi mati ukiseli mlijeko, napravi sir i stavi kajmaka. To smo jeli, ali bez hljeba. Mati bi znala sakupiti sira, kajmaka, jaja pa bi otiđi na pijacu u Maglaj, pa prodaj da imamo koji dinar. Pomenulo se, ne zavratilo se nikada više. Ljuta siročad smo bili. Ali, imali smo dobrog komšiju, imućan je bio. On je nama počesto pomagao“, priča nam Hanifa kroz suze. I pored svih teškoća koje su je snašle kroz život, Hanifi je vjera u Allaha dž.š. uvijek davala snagu. "Vjera mi je sve u životu. Dragi Allah zna šta sam sve predeverala kroz život. Svašta je sikiralo insana“, s uzdahom je rekla.

"Naučila sam se na ove mubarek dane, plaho mi fajn"

Hanifa je sa suprugom Eminom izrodila četiri sina: Nusreta, Dževada, Esada i Salima. Najstariji, Nusret poginuo je, a to je majci najveća rana na duši. Dževad je Njemačkoj, Esad u Holandiji, a Salim živi nedaleko od majke. Od njih ima osmero unučadi i petoro praunučadi. Dok joj sinovi nisu krenuli svojim životnim putevima, za Bajram je uvijek bila puna kuća. I kako se ramazan bliži svome kraju, raduje se Hanifa Bajramu, ali opet sa nekom sjetom. „Vjeruje se, naučila sam se 'vako. Veselim se ezanu i vremenu iftara, veselim se kada sat zazvoniti da me probudi na sehur. Čemu ću se kasnije veseliti kada prođe ramazan? Nemam čemu. Naučila sam se na ovo i plaho mi fajn. Nema naroda, nema ko vrata otvoriti. Kada se mi se moj Salim pomoli na vrata sa svojim sinom, ja bih ih u prsa stavila od silne radosti“, kazala nam je Hanifa Mehinagić na kraju razgovora.


N.Br./maglaj.net