DOBRI MEĐUNACIONALNI ODNOSI NA OVOM PODRUČJU TREBALI BI SE REFLEKOTOVATI NA CIJELU REGIJU
MZ Radojčići, općina Maglaj, sastoji se od nekoliko naseljenih mjesta u kojima žive Hrvati, Bošnjaci i Srbi, mahom povratnici. Do rata, ovdje je živjelo oko 1.200 stanovnika, sada ih je daleko manje. Život su započeli negdje drugdje, ali niko se nije odrekao svoje imovine. Na ovom području živi se drugačije nego prije devedesetih. Veliki broj mještana radio je u maglajskom Natronu, firmama u Žepču, zavidovićkoj Krivaji i zeničkoj Željezari, mnogi su sada u inostranstvu, a dio mještana okrenuo se malim biznisima ili radi kod privatnih poduzetnika.
„Ma koliko neki bili nezadovoljni tvrdim da se nikada nije bolje živjelo nego sada. Međunacionalni odnosi su jako dobri i žao mi je što se oni ne reflektiraju na širu regiju, jer mislim da po ovome možemo biti uzor mnogima u BiH“, ističe Marinko Kelavić, predsjednik Vijeća MZ Radojčići.
„U Bosni je hljeb, narode!“
Mještani ovoga kraja sa kojima smo razgovarali imaju samo riječi hvale za odnose sa komšijama. „Sa komšijama posve dobro živimo. Kćerku Sanelu liječio sam godinama. Nema toga ko mi nije pomogao i crkva i džamija, komšije da ne govorim, da bi ona mogla otići 17 puta u Tursku na terapiju. Za prvu sjetvu kada sam se vratio nakon rata, Niko Kožul mi je uzorao njivu da posijem kukuruz, a nije naplatio ni marke“, prisjeća se Hasan Mujaković iz susjedne Tujnice.
„Mi ovdje komuniciramo, živimo, niko ni meni ni mojima nije rekao neku ružnu riječ, a mi smo povratnici na ovo području, tačnije u Strupinu. Tu smo, pružimo ruku jedni drugima, pogledamo se u oči, što se kaže. Ja lijepo živim, ne valja ni kukakti“, rekao nam je Refik Mujkić. „Mi ovdje živimo život, pomažemo jedni drugima, radimo samo na tome da bi nam svima bilo dobro“, priča nam Stipo Grlić kojem dva sina inženjera žive u Austriji i to je nešto zbog čega je tužan.
„Sretnim me čini to što dignute glavne mogu proći selom i što svugdje imam pozive na kavu. To je za mene životno postignuće, da smo zajedno, živimo i radimo“. Hasan Mujaković razočaran što gleda kako mladi odlaze u inostranstvo u potrazi za boljim životom. „U Bosni je hljeb narode, u Bosni se može živjeti jer ovdje imamo sve. Treba raditi, ali se može dobro živjeti. Ko radi biće i sretan. A da bi svi ovdje bili sretni treba nam samo poštovanje i sloga“, ističe Hasan. U Strupini smo upoznali i Josipa Lukića (38).
„Bio sam u Njemačkoj gotovo sedam godina, a vratio sam se prije tri godine. Jednostavno, dosadio mi je život u inozemstvu, ispočetka su me ispunjavali samo novac i zarada, a kasnije sam spoznao i druge prioritete u životu. Sada sam ovdje, imam mali biznis, sasvim sam zadovoljan. Porodica sretna i na okupu“, pohvalio nam se Josip.
Infrastrukturni projekti za kvalitetniji život na ovom području
„Ovo je povratnički kraj i u mjesnoj zajednici trudimo se da omogućimo dobre uvjete za život. U izgradnji puta Strupina-Galovac sudjelovali su i mještani, pomogla je Općina Maglaj, kao i Vlada ZDK, Federalno ministarstvo raseljenih osoba a bilo je i pomoći Vlade Republike Hrvatske. Raduje nas realizacija posljednja dva projekta koje financira Vlada ZDK, odnosno Ministarstvo za rad, socijalnu politiku i izbjeglice a to je Izgradnja i rekonstrukcija lokalnog puta Tujnica-Čusto Brdo-Galovac vrijedan 25.000 KM i Izgradnja javne rasvjete na području Strupine-MZ Radojičići za koji je osigurano 35.000 KM“, pojašnjava Marinko Kelavić i dodaje da je sretan što mještani ovoga kraja cijene njegov trud i rad da bi svima bilo bolje.
„Ovo je jedna od prostorno najvećih mjesnih zajednica na području općine Maglaj, najveće potrebe su u domenu putne infrastrukture jer imamo ogromnu mrežu puteva. U fazi smo izgradnje javne rasvjete u Strupini, platili smo idejni i glavni porojekat, dobili potrebne dozvole od Općine Maglaj i nadam se da ćemo dobiti ono što je projektom planirano“, dodao je Kelavić.
Kako ističe Mirsad Mahmutagić, načelnik općine Maglaj, lokalna administracija ima osobu zaduženu za rad s povratničkom populacijom. „Naš zadatak je da pratimo, apliciramo kao Općina ali i pomažemo povratnicima da apliciraju na projekte koji se tiču ove populacije. U budžetu se svake godine planiraju sredstva ali i realizuju razni projekti u povratničkim naseljima. To su prije svega infrastrukturni projekti ali i projekti koji se odnose na društvene aktivnosti poput izgradnje ili sanacije mjesnih domova, igrališta i slično“, kazao je Mahmutagić.
U Budžet ZDK za 2024.godinu za poticaj povratku izbjeglih i raseljenih lica planirano je milion KM. Prema riječima Antonia Šimunovića, ministra za rad, socijalnu politiku i izbjeglice, sredstva su namjenjena za finansiranje/sufinansiranje projekata obnove infrastrukture i stambenih objekata raseljenih lica i povratnika na područje ZDK i to za projekte obnove putne i komunalne infrastrukture, obnove objekata vjerskog, sakralnog, obrazovnog, sportskog i kulturnog karaktera, te projekti obnove ostalih objekata od značaja za povratak i održivi povratak. „Intencija ministarstva i Vlade ZDK je da se kroz realizaciju projekata stvore uslovi za održiv i dostojanstven život povratnika, a posebno osiguranje uslova za njihov ostanak na mjestima prijeratnog življenja“, istakao je ministar Šimunović.
Život povratnika Srba nije lagan
U zaseoku Crnojevići, MZ Radojčići, žive malobrojni povratnici Srbi. Milan Trgić prisjeća se kako su bile teške godine povratka jer su dobili donaciju građevinskog materijala koji su svojim sredstvima ugrađivali. „Ja sam sa 64 godine na birou, nisam se uspio zaposliti kada sam se vratio, sada čekam godine za starosnu penziju. Na političare i njihove priče ne mislim, mislim kako ću preživjeti i kupiti lijek koji mi je potreban. U prvim danima povratka falilo nam je projekata održivog povrtka, stoke, mašina za obradu zemlje. Ja sam ovdje rođen, ovdje hoću da živim, ovo je moje“, kaže Trgić.
„Ja živim dobro, ne žalim se, u penziji sam, porodica mi je dobro, mlađi su zasnovali svoj životu negdje drugdje, ali dođu u Crnojeviće, posebno ljeti“, dodaje Drago Trgić.
Marinko Kelavić naglašava da je potrebna veća pomoć povratnicima Srbima na ovo područje, kao i Bošnjacima i Hrvatima u RS. „Ljudima koji se vrate mora se pomagati, ne pustiti ih da se bori sami. I od domaćih vlasti očekuje se pomoć, ali i od međunarodne zajednice da prepoznaju gdje su se to ljudi vratili i kako im pomoći. Sva naselja gdje su se vratili Srbi zaslužuju punu pozornost. Zbog čega je Bočinja, koja je medijski eksponiranija, drugačija od Radojčića? Mi jednostavno ne možemo doći do izražaja, mnogi ne znaju za Srbe povratnike koji žive ovdje, ali i na nekim drugim područjima maglajske općine. Autor sam „Strategije održivog povratka Srba u općini Maglaj“, koja je sačinjena još 2015.godine. Žao mi je što ovaj dokument nije više zapažen, a bio je pohvaljen od OSCE-a. Tada je općina Maglaj bila jedina koja je sačinila strateški dokument povrtka jednog manjinskog naroda“, dodao je Kelavić. Da li su povratnici u Crnojeviće zapostavljeni od lokalnih vlasti, pitali smo i načelnika Mahmutagića.
„Treba biti iskren pa reći da nemaju sva povratnička naselja iste potrebe ni kapacitete. Zavisi to i od proaktivnosti mještana i predsjednika mjesnih zajednica tako da ni rezultati i projekti ne mogu biti svugdje isti. Poznato je da je Bočinja imala veći interes od strane međunarodnih organizacija i institucija pa samim tim i domaće vlasti. U skladu sa kriterijima, programima ali i zahtjevima mještana, ulaže se u svim povratničkim naseljima pa i naseljima u kojima su Srbi povratnici. Realizovali smo projekte u Bočinji, Bakotiću i Krsnom Polju, Puljačama, Jablanici, Rakovcu i drugim mjestima pa i u Crnojevićima. U svim povratničkim zajednicama postoji potreba za realizacijom novih projekata što će biti realizovano u skladu s finansijskim mogućnostima, prioritetima i kriterijima. Ono što treba naglasiti jeste da su povratnici u Crnojeviće bili među prvim povratnicima, njihov povratak pratile su međunarodne organizacije i dodjeljivale su pomoć za sanaciju stambenih jedinica i održiv povratak. Mnoge međunarodne organizacije su posjećivale Crnojeviće i provodile svoje aktivnosti, čak su u koordinaciji sa općinom neki od projekata realizovani sa nadležnim institucijama iz RS-a. Sve dok se nije 2000.godine pojavila Bočinja iz već poznatih razloga. Aktivnosti povratnika u Crnojeviće na održivosti povratka jednim dijelom tada i prestaju. Sama angažovanost mještana da se organizuju u mjesnu zajednicu, da u njoj djeluju i rade i kroz same projekte budu prepoznatljivi kod međunarodnih i domaćih donatora pokazuje jednim dijelom i njihovu zainteresovanost. Inicijativu nije dovoljno samo iznijeti, potrebno je da se u njenoj realizaciji i učestvuje“, pojasnio je Mirsad Mahmutagić, načelnik općine Maglaj.
Piše: Nejra Bradarić/maglaj.net