Veselje u porodici Hilde i Hamdije Kendić
U kući u Gornjoj mahali gdje decenijama žive, 19.januara Hilda (80) i Hamdija (83) Kendić skromno su proslavili 60 godina braka, ali uskoro će im kćerke Nermina i Jasminka prirediti veliko slavlje. Kada gledate Kendiće, vidite toplinu u njihovim pogledima, osjetite ljubav, poštovanje ali i kako nadopunjuju jedno drugo prilikom sjećanja na jedan slučajni susret koji se desio prije više od šest decenija. Gospođa Hilda, inače rodom iz Prnjavora, došla je u porodicu Ilije i Ksenije Zeković da im čuva sina, prvo u Doboj, a kasnije i u Maglaj. „Došla sam kod njih kao djevojčurak od 13 godina, dugo sam kod njih radila, a iz njihove kuće sam se i udala za Hamdiju. U Maglaju sam upoznala Lutvu, koja je takođe bila kao i ja iz Prnjavora, jednoga dana smo šetale prema Gradini i srele smo Hamdiju kako sa Sejdom Jusufbašićem ide prema gradu. Tako smo se upoznali“, prisjeća se gospođa Hilda. Sjećanja nisu izblijedila ni za gospodina Hamdiju. „Ko sada se sjećam prvog susreta sa Hildom, sreli smo se kod Sukija džamije, a mislim da se meni desila, kako se ono kaže, ljubav na prvi pogled“, dodao je kroz smijeh. Zabavljali su se nepune tri godine, a gospođa Hilda je bila pod stalnom brigom Ksenije Zeković, koja se o njoj brinula kao rođena majka. „Nalazili smo se na korzu ili bašti hotela 'Galeb'. A Hilda je već u 9 sati morala kući“, prisjetio se Hamdija i dodao da su tome predhodile i teške godine jer mu je otac preminuo a on ni zanat nije bio završio. Ostao je sam sa majkom Fatom koja je imala svega 39 godina kada je ostala udovica i bez penzije, ali sve se prebrodilo. Život je postao lakši kada se zaposlio u „Natronci“, kasnije je odslužio vojni rok, nakon nekog vremena upoznao je Hildu i poslije nepune tri godine zabavljanja odlučio je da je došlo vrijeme i za ženidbu.
Kuća u kojoj se slave Bajrami, Božići i Uskrsi
Gospođa Hilda, djevojačkog prezimena Cipar, rodom je iz Prnjavora koji je oduvijek bio poznat po tome što je u ovom gradu i njegovoj okolini živjelo dvadesetak nacionalnih manjina. Ona sama tako je po majci Ukrajinka, a po ocu Čehinja. „U to doba nije se baš blagonaklono gledalo na 'mješovite brakove'. Ali, kako sam ja bio jedinac, a mati u vjeri, ona je ipak u sebi prelomila i rekla mi da ako meni može biti žena, može i njoj biti snaha. I sa njom smo živjeli 34 godine u zajedničkom domaćinstvu“, priča nam gospodin Hamdija, a njegova supruga dodaje. „Svekrva me prihvatila puna srca, poštovala sam i ja nju, a i ona mene. Mislim da je i ona zaslužna što je naš brak opstao punih šest decenija. Kada sam se zaposlila i rodila kćerke Nerminu i Jasminku, ona se brinula za djecu i kuću, dočekivala me ručkom, djeci išla na roditeljske sastanke“. U kući Kendića sve ove godine slavili su se sa jednakom radošću Bajrami, Božići i Uskrsi. „Cijeli komšiluk, žene iz mahale uvijek su mi dolazile na Božić i Uskrs, kao i Bajrame“, ističe naša sagovornica.
Hilda je uvijek imala razumijevanja sa Hamdijinu strast prema sportskom ribolovu
Nikada nisu, priča nam gospođa Hilda, došli do velike svađe, uvijek je to bio odnos pun poštovanja, a ona je uvijek imala puno razumijevanja za Hamdijinu veliku strast – sportski ribolov. Dočekali su i unuke Vedrana, Ajlu i Ajdina. „Najbogatiji sam – imam dvije divne divne kćerke, troje zlatne unučadi i još stotine njih koji me zovu 'djed'. I time sam bogat“, naglasio je naš sagovornik.
Hamdija je penziju zaradio u „Natronci“, a Hilda u „Gradini“, kad god su mogli putovali su u Sloveniju gdje je živio Hildin brat, a sada posjećuju trojicu bratića, redovno su odlazili rodbini u Brod i Prnjavor u kojem ne živi više niko iz porodice Cipar. Kendići tvrde da je za dugovječan brak, pored ljubavi, najvažnije razumijevanje, poštovanje, strpljenje. „Zajednički život bio nam je lijep samo je meni ovih 60 godina proletilo k'o mutna voda“, kaže gospodin Hamdija, a njegova supruga dodaje. „Kao da sam ušla na jedna, a izašla na druga vrata. Svakom samo mogu poželjeti da ima brak kao što je naš“.
N.Br./maglaj.net