MAGLAJ JE MJESTO NAŠE SREĆE
Naši sugrađani Anto (87) i Ljubica (87) Mandura početkom novembra mjeseca 'ušli su' u 65.godinu sretnog braka. Gospodin Anto je rodom iz sela Matina, a u Maglaj je od daleke 1948.godine. „Na biciklu me dovezao Muhamed Boća i tako sam i ostao. Tada sam bio treći osnovne, došao kao odlikaš iz Šehera da bi ovdje išao u školu, nižu realnu, kasnije i na kurs za bolničara. To sam završio, a onda se otišao školovati za papirničara. Od 1948.godine sam Maglajlija“, ponosno naglašava gospodin Anto.
Gospođa Ljubica iz Garevca kod Modriče, nekada najljepšeg sela na daleko. „U Maglaj sam došla 14.decembra 1956.godine. Ovdje je već bilo Garevljana – Mato Bijedić bio je jedan od rukovodilaca u Natronu, pa su došli Vukadini, Bajići, pa i ja. Trebala sam raditi u Natronci, ali sam ipak ostala uz porodicu, a čuvala sam i djecu naših prijatelja“, prisjeća se gospođa Ljubica i nastavlja. „A gdje smo se upoznali? U šetnji, on bio momak, a ja bila cura, šetalo se. Zabavljali smo se pola godine i odlučili da se vjenčamo. Meni je Anto bio prva ljubav, jer sam rođena kao treća kćerka. Takav je bio običaj, dok se starije sestre ne udaju, mlađa nigdje ne izlazi. Nisam hodala ni u Garevcu dok sam bila, čuvala krave, cijepala drva, radila. Tako se živjelo“.
Gospodin Anto se prisjeća da je Ljubicu prvi put vidio na korzu, u šetnji tzv. 'džadom ljubavi', popularnom alejom. Vjenčali su se bez neke velike pompe, uz dva svjedoka. Nemaju ni fotografija koje bi ih podsjećale na taj posebni dan. „Nije se ni moglo, kome je onda bilo do svadbe. Ne kajem se nikada, bilo je u životu svakakvih trenutaka, ali čovjek je bio spreman za sve izazove – za ljubav svoga Ante i svoje djece. Ništa nismo imali, sada imam svega, ali nemam zdravlja, a i moji najvoljeniji su daleko“, priča nam gospođa Ljubica i nastavlja. „Sa Antinim nismo nikada živjeli, a i ja sam bila vrlo prilagodljiva, bila sam zdrava, mlada, čestita, šta god je kome trebalo pomoći bila sam spremna. Bilo je puno obaveza, čovjek je radio, trčao da mu vrijeme ne pobjegne. I sada bih potrčala, da mogu“.
Lijepe su im zajedničke godine
Prve dane bračnog života bili su podstanari, ali bilo im je lijepo, bili su mladi, zaljubljeni, onda su dobili jednosoban stan, pa kasnije malo veći da bi se 1969.godine skrasili u stanu gdje i sada žive. Naš sagovornik je 20 godina radio u smjenama dok nije prešao na drugo radno mjesto, a njegova supruga se brinula od djeci i kući, ali ponekad i čuvala tuđu djecu. „Djeca odu u školu, Anto je na poslu, ja poradim što trebam po stanu, lijepo se obučem i odem u gradu, u prodavnicu“, prisjeća se Ljubica. Zajedničke godine protekle su im i u druženju sa brojnim prijateljima i putovanjima. Znalo se da se na ljeto ide u Biograd, u Natronkino odmaralište, išlo se u Čehoslovačku, na Hvar, u Neumu, Crnu Goru. „Ljubica je dobra i vrijedna supruga, uvijek sam je slušao i danas dani. Uvijek mi je dozvoljavala da moja bude posljednja – 'da draga'“, kaže nam gospodin Anto, a njegova supruga nastavlja. „Anto je kao suprug bio divan, dok ga nisam mijenjala (smijeh)“.
Sinovi sa porodicama žive u Americi
Njihovu sreću pomutile su ratne godine. Tih dana se ne vole ni sjetiti. Sinovi Marinko i Darko sa svojim porodicama iselili su se u Ameriku odmah nakon rata. U dalekom Ajdahu, dok su bili nešto mlađi, posjetili su ih tri puta. Dva puta su bili po šest mjeseci a jednom čak i godinu dana. Željeli su pomoći u brizi za unučad i biti uz svoju djecu. Od Marinka i Dade imaju četvero unučadi: Marina, Daria, Ninu i Saru i dvoje praunučadi Daxona i Matu.
Nedostaju mi šetnje mojim Maglajem
Gospođa Ljubica nam priznaje da joj jako nedostaju šetnje Maglajem, jer se teško kreće i zbog zdravstvenih problema nekoliko godina nije izašla iz stana. „Maglaj je mjesto moje sreće, a više ne znam ni kako izgleda. Ovdje sam život ostavila, lijepo mi bilo, rađala, odgajala, ženila i udavala, dočekala unuke. Nigdje mi nije ljepše nego ovdje, a teško mi je što mi djeca žive daleko od Maglaja. Nisu sami, mnogi su otišli, neka dragi Bog čuva svačiju djecu, a ni moje neka ne zaboravi“, iz srca je rekla gospođa Ljubica. Na kraju smo porazgovarali i o receptu za dug i skladan brak. „Poštivanje i strpljenje, to je najbitnije – da znaš kada trebaš stati i da cijeniš ono što se treba cijeniti. Normalno je da se čovjek nekada naljuti, ali mi nikada nije palo na pamet da ja odem od svoga Ante. Sve je lijepo dok smo zajedno“, rekla nam je na kraju razgovora gospođa Ljubica Mandura.
N.Br./maglaj.net