Subota , 20. Apr, 2024

VIJESTI - NOVOSTI - NEWS

Maglajka Safija Klenovšek proslavila 90. rođendan (FOTO)

img

ENCIKLOPEDIJA SJEĆANJA NA ŽIVOT U ZAGRAĐU

Naša sugrađanka Safija-Saja Klenovšek nedavno je u krugu najbližih članova porodice proslavila 90.rođendan i tako 'zagazila' u desetu deceniju života. Kao i većina ljudi koji su imali tu sreću da dožive lijepu starost i ona sama kaže do joj je ovih 90 godina brzo prošlo – kao da je na jedna vrata ušla, a na druga izašla. Zdravlje je dobro služi, iako je slabije pokretna nego što bi ona to željela, jer navikla je biti samostalnija, šetati, odlaziti u kupovinu, putovati.

„Iako se teško živjelo, imala sam lijepo djetinjstvo“

Gospođa Safija, djevojačkog prezimena Bočić, rođena je u Zagrađu, a pored nje, roditelji Zumra i Mujo imali su još sedmero djece. I svima naša sagovornica dobro pamti godine rođenja - Mustafa 1930., Safet 1931., ona je rođena 1934.godine, Ilijas, koji je umro, rođen je 1936., Mahmut 1937., Huso 1940., Ramza 1943, Mevlida 1946. i Sado 1948.godine. „Zagrađe je moja mahala. Iako se teško živjelo, imala sam lijepo djetinjstvo i mladost. Bilo je puno djece, a komšiluk složan, svi smo se pazili, ono mahalski, što bi se reklo. Igrali smo se najčešće klisa i pale, škole, sakrivali se po mahali“, prisjeća se naša sagovornica koja je takođe puno voljela česme po mahali.

Kako nije bilo vodovoda, donosili smo vodu sa česmi, a ja sam posebno voljela vodu zvanu Zapor. Nažalost, te vode više nema, 'prisvojili su' je ljudi koji su na tom mjestu podigli novu kuću“, dodala je. Otac Mujo bio je vrsni tesar, a do 1943.godine radio je u Zavidovićima, u Krivaji. Safija se sjeća da je bio angažovan 1962. i 1963.godine kada su na maglajskoj Gradini vršeni arheološko-istraživački radovi u okviru kojih je šindrom, koju je svojeručno istesao njen otac od kvalitetne hrastovine, pokrivena jedna od kula. Safijin sin Zlatko sjeća se djedovih priča koji je bio učesnik Prvog svjetskog rata. „Po knjigama, djed je rođen 1898.godine, što znači da je za vrijeme mobilizacije 1914.godine imao svega 16 godina. A kako je bio visok i kršan, uzeli su ga u Austro-ugarsku vojsku. Bio je i na frontu na Soči, a 1917.godine i u jedinici koja se spustila do rijeke Piave u sjevernoj Italiji, zajedno sa brojnim drugim Bosancima. Tu je doživio strahovit udar kada je jedna granata eksplodirala u njegovoj neposrednoj blizini. Ostao je bez svijesti, a probudio se, kao je pričao nama djeci, u 'špitalu' u Pešti, bolnici koju su vodile časne sestre“, ispričao nam je Zlatko.

I danas pamti sve zanatske radnje u Zagrađu

Dobro se gospođa Safija sjeća i gotovo svih zanatski radnji iz toga perioda. „Kada se krene niz Kuburu, s lijeve strane je bila džamija i ženski mejtef, a prva je sa desne strane bila kalajdžijska radnja Ahmeta Ćatića, a kod njega je zanat učio Mahmut Hadžalić. Tu je bila i kafana moga djeda, a s druge strane je bio pekar Salko Lošić, pa stolarska radnja Ahmeta Muhića, onda muški mejtef, pa Avdo Mrkić sa kovačnicom, šnajder Ibrahim Saračević, terzija Mahmut Jusufbašić, a s druge strane takođe terzijska radnja porodice Mulabdić, otac Fadile Karamehić tu je imao i pekaru, a pamtim i Sejfudinov i dućan porodice Čejvan“. Zajedno sa ostalom djecom, školu je pohađala u Austro-ugarskoj zgradi, u prvom i drugom razredu učiteljica joj je bila Radmila Kljajić, a u trećem i četvrtom Ljiljana Altarac. Dobro pamti svaku kuću u mahali, ko je živio u kojoj kući, koliko je djece bilo. „Prijateljice su mi bile Hana, Šefka, Emina, nažalost one više nisu među živima“, sa sjetom je dodala gospođa Safija.

Supruga Romana upoznala prilikom izgradnje Natronke

Kada je počela izgradnja fabrike i kada je do nje došao glas da će za veliku fabriku biti potrebno puno radnika i sama je poželjela da se zaposli. „Brat Mustafa već je bio na školovanju u Sloveniji, a i ja sam imala želju da se zaposlim. Otac nije bio baš za to, ali sam imala podršku u bratu. Upisala se u fabrici, a sjećam se da je tada Dejan Vujasinović bio predsjednik opštine, pa smo se i njemu morali obratiti“. I ona sama, zajedno sa još 25 budućih Natronkinih radnica, 1954.godine išla je na obuku u Zagreb za rad u odjelu konfekcije. Ni boravak u Zagrebu nije prošao bez silnih dogodovština. „Kada smo stigle u Zagreb smjestili su nas u dom medicinskih sestara. Nije prošlo dugo, odjednom se zaustavio kamion ispred doma. Sve smo morale izaći, popeti se na kamion i otići na kupanje u Gradsko kupatilo. Neke su se dobro i opržile, jer do tada nisu vidjele česme sa toplom vodom“, kroz smijeh nam je ispričala naša sagovornica. Sa budućim suprugom Romanom upoznala se u vrijeme izgradnje Natronke, kada su iz cijele tadašnje Jugoslavije dolazili radnici na izgradnju velike tvornice. „Svi smo radili sve što je trebalo, na sebi nosili ciglu, balvane pa i staklenu vunu koja se koristila prilikom izgradnje lužnih kotlova. Nabavljala se mašina po mašina, a sjećam se da je u naš pogon prvo došla 'šlauf' mašina i dva 'progresa'. A Roman je bio baš romantičan. Ode u restoran, kupi mi naranču i čokoladu pa mi to donese na radno mjesto. Hotel se takođe tek gradio, a mi smo odlazili uglavnom na zabave. Imali smo lijep i skladan brak, on je bio veoma društven, volio je izlaske a i ja. Njegova velika ljubav bio je sportski ribolov, po cijeloj Jugoslaviji organizovao je odlaske naših takmičara, pa mi nije bilo mrsko ići sa njima. Zaista, voljela sam putovati, bila sam u Čeholoslovačkoj, Mađarskoj, Italiji, Poljskoj, a žao mi je što zbog straha od aviona nisam putovala u Španiju i Tursku“, završila je kroz smijeh.

Roditeljima je najvažnije bilo da za životne saputnike izaberemo dobre ljude

Njeni roditelji, kako se ono kaže, vakta nisu propuštali i bili su okrenuti vjeri, ali nikada nisu branili životne izbore svoje djece. Sin Mustafa oženio je Slovenku, a drugi sin Sado Hrvaticu, Safija se udala za Slovenca. Nije im bila važna vjera ni nacija, samo da su dobri ljudi. Tako su prihvatili i Safijin izbor da se uda za Romana Klenovšeka. U braku su izrodili dvoje djece Miru i Zlatka, a od njih imaju četvero unučadi i šestero praunučadi. „Život mi je bio lijep, živjeli smo kao i svaka radnička porodica. Mati mi je bila zdrava, čuvala je djecu, a ja sam radila u smjenama. Pored Romana i sama sam bila društveno aktivna, bila sam porotnik, radila u sindikatu i različitim komisijama, udruženjima žena, bila sam u planinarima. Dobro se živjelo u Titino vrijeme, a on za mene nije umro. Imam njegovu statuu, kalendar, a gdje god je ko išao, donosio bi mi ponešto sa njegovim likom. Djeca su mi pažljiva, kao i svi njihovi, a unučad i praunučad najveća su radost“, kazala nam je na kraju razgovora Safija Klenovšek.

 

N.Br./maglaj.net