Senada Ibraković (63), Maglajka koja posljednje 33 godine živi i radi u Rimu, nedavno je istrčala svoj 17.maraton i to onaj u Sarajevu. Nakon Sarajeva, sa suprugom Ahmetom doputovala je u rodni Maglaj, da posjeti majku Pašu, brata Fikreta i njegovu porodicu, a izdvojila je vrijeme i za razgovor za naš portal. „Svaki put kada dodjem, Maglaj mi je sve ljepši i ljepši, ovako pun zelenila, cvijeća. Osjetim u zraku miris svog rodnog grada, svog Maglaja. Lijepo je doći, a koliko god bi željela da ostanem, pomislim na svoje kćerke, unuka – zbog njih sam i ostala u Rimu sve ove godine. Ali, eto mene ponovno u augustu (smijeh)“, rekla nam je Senada na početku razgovora.
Porodica se tokom ratnih godina skrasila u Rimu
Iz školski dana sjeća se nastave fizičkog vaspitanja, kako se tada zvao taj predmet i nastavnika Fikreta Smajlovića i kako je počela tržati na 1.000 metara na gradskom stadionu. „Kao djeca bili smo jako fizički aktivni, stalno smo trčali, igrali se, iako se nismo bavili nekim sportom. I moja rahmetli otac Muhamed znao nam je kao djeci reći da odemo prošeteti poslije ručka, a ne da legnemo i odmaramo (smijeh)“, kazala nam je Senada. U srednjoj školi nije imala nekih dodirnih tačaka sa sportom, završila je upravnu i krojačku školu, jer baviti se modom bila joj je životna želja. „Otac mi je za 18.rođendan kupio mašinu za šivenje, nije mogao odabrati bolji poklon. Velika mi je želja bila završiti i fakultet baviti se modom i dizajniranjem, ali eto, želja mi se nije ostvarila. Udala sam, rodila kćerku Arnelu i do rata sam imala svoj butik, blizu nekadašnje šumarije. U proljeće '92. sa kćerkom sam otišla iz Maglaja u Sloveniju, jer je moj suprug već bio u Švicarskoj“, priča nam Senada i dodaje da se porodica nakon kratkog vremena ipak skrasila u Italiji, tačnije u Rimu gdje su kupili i kuću. Tu je na svijet došla i njihova druga kćerka Irma. Godine su prolazile, Senada je radila, brinula se o porodici, odgajala djecu, a želja da se bavi modom ostvarila joj se kroz saradnju sa jednom plesnom školom za koju je izrađivala specijalne kostime, posebno za balerine. „A onda, kćerke su krenule svojim životnim putem, došlo je vrijeme da se posvetim sebi. Sa 50 godina počela sam onako, trčkarati, a kako je u općini gdje živim puno ljudi – starih i mladih fizički aktivno, priključila sam se jednoj grupi i tako je sve počelo. Iako su bili mlađi od mene, stalno su me zvali da im se priključim, da trčimo zajedno. Meni je trčanje prije svega bilo zabava, prilika da se opustim, da budem u lijepom društvu, godilo mi je i fizički i psihički. Počela sam ozbiljnije trenirati, prema stručnom planu i programu u grupi čiji sam član postala. Prva trka mi je bila na 10 kilometara u divnom starom gradu Tivoliju, nedaleko od Rima. Teško da riječima mogu opisati sreću i zadovoljstvo kada sam završila tu svoju prvu trku i ostvarila prvu pobjedu“, ispričala nam je Senada.
Maraton u Rimu prvi koji je istrčala
I tako je počelo. U grupi, u kojoj je od samih početaka, stalno se razgovaralo o trkama, ko gdje ide, kakvi su planovi, gdje se organizuju polumaratoni i maratoni, pa je nastavila i ona sa njima – 12, 15, 18 kilometara dok nije došla do polumaratona. „I kada sam i to istrčala moji prijatelji su mi rekla da je vrijeme za maraton. Pomislila sam – sve samo to ne (smijeh). Ipak, 2017.godine istrčala sam svoj prvi maraton, naravno u Rimu. Rekla sam sebi – idem pa šta budem. Na 28.kilometru uhvatili su me grčevi, ljekari su mi pružili pomoć i nastavila sam trku do medalje oko vrata“, prisjeća se Senada. „One najveće emocije – suze, smijeh, radost meni je sve to u jednoj maratonskoj utrci. Svaki svoj maraton sam oplakala. To je pobjeda nad samim sobom, testirala sam svoje granice, vidjela koliko mogu. Zato samo idem naprijed i ne odustajem“, kazala nam je. Trenira, priča, četiri puta sedmično, a nedjeljom su obično trke. Ima posebno isplaniran režim treninga i tačno znam šta se kojeg dana radi, da se tempira forma pred polumaraton ili maraton. A za jedan maratron priprema se i po četiri mjeseca.
Maraton u Njuorku ipak posebno iskustvo
Njene godine nisu joj prepreka da ostvaruje svoje snove. Sarajevski maraton istrčala je tri puta, onaj u Rimu čak šest puta, a pored ovih može se pohvaliti da je finišerka maratona u Veneciji, Njuorku, Firenci, Terni (Umbria), Pragu, Lisabonu, Barseloni, Valensiji i Sevilji. „Ono što svi kažu da je Njujork broj jedan u svijetu maratona, zaista je tako. Iz moje grupe bio je još jedan učesnik, a išli smo organizovano, preko agencije koja se pobrine o svemu – od aviona, kotizacije i broja za maraton do smještaja u hotelu. Sve je savršeno organizovano, sigurnost je na najvećem nivou, a iz Italije nas je išlo ukupno 3.000 učesnika maratona. A Njujork – to se ne može riječima opisati, 50.000 ljudi iz cijelog svijeta na startu, tu su poznati glumci, pjevači, a cijelom trasom prati vas hiljade navijača, osim na samom mostu Bruklin. Cijelom trasom čuje se mjuzika, ljudi plešu, zabavljaju se, zaplešete i vi sa njima (smijeh), roditelji sa djecom vam dodaju osvježenje u kesicama – isječenu jabuku ili naranču. Te emocije, ta sreća to je ono što vas vodi iz maratona u maraton“, ispričala nam je Senada. Nakon niza maratona, došlo je vrijeme da istrči i onaj u glavnom gradu svoje domovine-sarajevski maraton, ne jednom nego tri puta do sada. „Rim i Sarajevo sam istrčala najviše puta. Moj najbolji rezultat je 4 sata i 30 minuta, jer ja ne trčim zbog rezultata nego iz zadovoljstva. Teret svojih godina ne osjećam, iako ima i onih koji me pitaju šta ovo sve meni treba. Ja se osjećam da mogu, da ne mogu ne bih ni trčala. Ja nađem svoj ritam, da završim utrku, a ne da se onesvijestim na samom cilju“, kaže nam Senada i nastavlja. „Na jesen me čekaju maratoni u Berlinu i Atini, a naredne godine plan su London i Pariz. Koliko sam istrčala polumaratona i ostalih utrka ni sama ne znam, a podsjetnik na sve moje uspjehe su brojne medalje koje krase zidove moga doma u Rimu“.
Senada ima prijatelje širom svijeta
Putujući i trčeči maratone upoznala je divne ljude, prijatelja ima širom svijeta. Ipak, ništa ovo ne bi postigla da nije najveće podrške – njenog supruga Ahmeta, koji je prati na njenim putovanjima, te kćerki Arnele i Irme. „Do kada ću trčati? Dok mi sve ovo bude bilo zadovoljstvo i dok me noge budu držale (smijeh). I dalje radim, planiram vrijeme za posao, trčanje, putovanja. I vrijeme u Maglaju iskoristim da istrčim koji kilometar – od Misurića pa uređenom stazom pored Bosne i nazad. Ljepota!“, kazala nam je Senada Ibraković na kraju razgovora.
NBr.