Knjiga „Legat Maglaju“ (prilozi za historiju Maglaja i okoline) profesora Radivoja Sužnjevića promovisana je u okviru 22. „Mulabdićevih dana kulture“. Prepuna čitaonica ove ustanove bila je mala za sve poštovaoce knjige i biblioteke, ali i djela pokojnog profesora Radivoja Sužnjevića, koji se pored svog redovnog posla u oblasti obrazovanja bavio i slikanjem, grafikom, istraživanjima, umjetničkom fotografijom, a bio je i majstor fotografije i idejni začetnik izložbe „Trenutak čovjeka“ na kojoj su izlagali svjetski poznati umjetnički fotografi iz cijelog svijeta. Pamtimo ga i kao autora izuzetnih crno-bijelih fotografija ljudi, gostiju Čabrine kafane. Predstavljanju ove knjige, koja je na objavljivanje čekala gotovo tri decenije, pored brojnih Maglajlija prisustvovao je Draško Sužnjević, njegov sin, te unuka Sara sa svojom porodicom, suprugom i kćerkama.
Građa za knjigu skupljana više od dvije decenije
„Maglaj nema spomenik, bistu, spomen ploču posvećenu Mulabdiću, Salimu Obraliću, pa je nema ni za profesora Sužnjevića. Ali, Maglaj ima biblioteku koja ili objavi ili predstavi knjige i na taj način stvori istinski i pravi spomenik ovim, za nas izuzetno značajnim ljudima. Knjiga je pisana ćirilicom, latinicom, bosanskim, srpskim i hrvatskim jezikom, štokavskim, ikavskim, ijekavskim dijalektom – beskrajna priča kakvu samu još Bosna može iznjedriti“, kazala je na početku promocije Nina Bunjevac-Salkić, direktorica biblioteke te dodala da knjiga ima dvije verzije samih naslovnica – prvi dizajn djelo je Radivojeve unuke Andree koja je i tehnički uredila i pripremila knjigu za štampu, a druga verzija je rad akademskog slikara Fuada Čičkušića. Radivoje Sužnjević sa porodicom je u Maglaj došao 1960.godine i ostao. „On je Maglaj posebno poštovao, a tako se – sa puno poštovanja, odnosio prema svakom tekstu, pjesmi ili popjevci koju je pronalazio“, kazao je na promociji prof.dr. Davor Vidaković koji se prihvatio posla da veliku građu iz oblasti etnologije, istoriografije, istorije i arhivistike, koju je sam prof. Radivoj Sužnjević vrijedno je skupljao više od 20 godina, uobliči u knjigu. Nažalost, kako je rekao, trećina građe je izgubljena u ratnom vihoru i godinama poslije. „Gledano sa današnjeg aspekta radi se o vrlo impresivnoj građi jer danas je mnogo lakše istraživati. Iz rukopisa se vidi da se radi o intelektualcu širokih pogleda i žao mi je što nije doživio da knjiga bude objavljena nego da se moralo čekati 30 godina na njeno objavljivanje. Posebna mi je čast bila biti urednikom ove knjige, radeći na njoj naučio sam mnogo toga novog i obogatio sam svoje lično znanje“, istakao je Vidaković. „Sretan sam što je knjiga koju mi je u amanet ostavio moj otac ugledala svjetlo dana. Vratio sam dug svojim roditeljima i cijela ova priča ima svoj smisao i kraj“, rekao je Draško Sužnjević i dodao. „Da je otac živ vjerovatno bi se osjećao kao ja večeras – vrlo sretno. Morao sam zaokružiti ovu priču i zbog pokojnih roditelja, zbog tate i zbog Maglaja. Ipak je to grad moje mladosti“. Izvođenjem popularnih evergrina, večer promocije upotpunili su Vildana i Azahari Omersoftić.
Riječ bivših učenika
Promocija je, na momente, bila i vrlo emotivna, a mnogi su željeli podijeliti svoja sjećanja na pokojnog prof. Sužnjevića.
Nina Bunjevac-Salkić: „Naučio si me voljeti knjige i da su one, kao i život, strast, borba, porazi i uspjesi, te da nikada neću biti sama, nikada izgubljena sve dok mogu zaroniti u beskraj svjetske književnosti. Naučio si me da umijem kritički razmišljati, da umijem biti i samokritična, ali ne i poražena. Hvala Ti što si nam pokazao ko je William Blake, Byron, hvala Ti za Dantea i sve grčke tragedije i komedije i što još uvijek pamtim stihove: „Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja, Peleju sina....“, što začno znam kako je izgledao srednjevjekovni skriptorij, ali i Mulabdićeva Mahala. Sva moja pitanja koja i danas neumorno postavljam imaju izvor u satima kada si nas učio da je umjetnost postaviti pitanje često važnije od umjeti dati odgovor“.
Aida Olujić: Prof.Radovoje Sužnjević bio mi je i profesor i razrednik, sjećam ga se kao ozbiljnog, strogog, ljutog, ali pravednog profesora. U kabinetu smo morali sjediti po abecedi, klupe su morale biti savršeno poredane, djevojke se nisu smjele šminkati (smijeh). Motivisao nas je da puno čitamo i kroz to silno čitanje objašnjavao nam je kako u stvari svijet funkcioniše, učio nas je životnim lekcije, osim gramatike koja se, naravno učila napamet, a sve ostalo bilo je kroz život, kroz primjer. To što nam je bio razrednik, nije značilo da smo bili povlašteni, ne. Na kraju trećeg razreda kompletan razred poslao je na produžnu nastavu.
NBr.