Likovna kritika uz ciklus slika „Dijalektika krpica II“ akademske likovne umjetnice Admire Bradarić
I u ranijem stvaralaštvu, recimo ciklusu slika „Umoljanske priče“, Admira Bradarić nalazi inspiraciju u prirodi, na obroncima civilizacije, u pastirskim kućicama i rukotvorinama stanovnika Umoljana. Taj život u skladu sa okolnom prirodom ostavit će trajan pečat na senzibilitet umjetnice: šareni limeni krovovi, prepoznatljivi za umoljanske visine, načinjeni su od najlakšeg materijala i kao takvog najpristupačnijeg za gradnju u planinskim, nepristupačnim visinama; ujedno, to je materijal koji će pod prigodnim nagibom najkraće zadržati snijeg.
Inspiriranje prirodom umjetnice Bradarić podsjeća, takođe, na preromantičarsko posvećenje šarenilu i mnogostrukosti prirode, nalaženje uzora u prirodi za vječitu novost u ljudskom stvaralaštvu. U ranijim slikama provejava geteovsko uvjerenje da je umjetnost najvrsnije djelo prirode što ga je stvorio čovjek po pravilima prirodnih zakona. Iako odranije umjetnica eksperimentira sa tehnikom kolaža i upotrebom industrijskog tekstila, dominiraju idilični i razigrani prizori, bogatog i svjetlijeg kolorita, u maniru dječijeg crteža i izričaja.
U nastavku ciklusa „Dijalektika krpica“ primjećuje se okret u stvaralaštvu Admire Bradarić, ka izričitijem kritičkom stavu i ironizaciji idiličnog prizora, a figuracija polako ustupa mjesto formalnom tkanju. Tematika pejzaža, recimo, neće nam dopustiti mirnu kontemplaciju, nego će „mirno oko“ biti ometeno ogoljavanjem postupka, dijeljenjem pejzaža u triptih, vertikalama od tekstila. U ciklusa „Dijalektika krpica II“ umjetnica nastavlja sa upotrebom tekstila, prije svega sa reciklažom tekstila, u kombinaciji sa uljanim bojama i specijalnim lakom na platnu za slikanje. Prije nego vizualnom sličnošću na novim slikama Admire Bradarić priroda je nagoviještena formama i osjećanjem.
Razigranost boja i šarenilo, kao i forme koje su porijeklom prirodne, ipak, ne dozvoljavaju uživanje u idiličnom prizoru, jer to su planine i brjegovi od industrijskog tekstila, pa nastaje „kratak spoj“, ironizacija dopadljivoga. Priroda je prizvana da bi se pokazao njen zaborav, u društvenoj strukturi kojom sve alarmantnije dominiraju masovna sredstva komunikacije i potrošnje. Prepleti i slojevi tekstila koji asociraju izbrazdanost zemlje, ukazuju na nemogućnost bivanja u skladu sa prirodom. Onemogućen je „povratak prirodi“, jer je priroda odavno postala konstrukcija ljudskoga uma, pa umjetnica traga za prirodom u prošlim tehnikama, u historiji čovjekove misli i djela. Odnos koji je nakada umjetnost ostvarivala sa prirodom danas ostvaruje sa industrijom, industrija je „nova priroda“.
Suočavanjem različitih svjetonazora, pretakanjem prirodnog u industrijsko i obratno, Bradarić postavlja pitanje sve brže potrošnje u uznapredovalom kapitalizmu i problema nerazorivih materija. U zanosu industrijalizacije čovjek je, zaslijepljen modom i novinom, zaboravio itekako važan segment svakoga proizvoda, a to je njegovo trošenje i postajanje otpatkom. Primjećujući da je predmet postalo teže uništiti negoli ga proizvesti, umjetnica reciklira odjeću, i promišlja instrumentalan status koji predmet za nas ima.
Zadivljenost stvarnim habitusom u dalekom kutku Bjelašnice, afinitetom između čovjeka i okoline, pod znakom korisnog, prizvala je neka druga vremena i prostore u kojima je postojala simbioza čovjeka i prirode, a proizvodnja pratila ljudsku mjeru i potrebe. U ciklusu slika „Dijalektika krpica II“ svijet u kojem količina preuzima mjesto vrsnoće, a masovna proizvodnja prijeti uništenju predstavljen je kuljanjem, talasanjem, izbrazdanošću, prepletima slike – tkanine, sa tek ponekom naznakom krova nekog doma. Plet se nastavlja izvan pojedinačne slike, nastavlja se kompozicijom i formalnim elementima, što je ujedinjujući faktor ovog ciklusa.
Suočavanjem tradicionalnih i modernih tehnika, upotrebom industrijskog tekstila i uljanih boja na platnu za slikanje, umjetnica nas vraća konkretnom, neposrednom, samom materijalu, te promišljanju „izgradnje“ slike. Mozaik od komadića tkanine primjer je eksperimentiranja sa tradicionalnom tehnikom i novim materijalom, kao i ključ za razumijevanje slika ovoga ciklusa: prepuštanje spletovima boja i oblika, tajnama koje nemaju prepoznatljiv lik u vidljivoj stvarnosti.
Vraćajući tekstil u postupak ručnoga rada autorica Bradarić nas zaustavlja u neumitnom ritmu modne industrije, gdje stvar gubi na značaju nakon što je sišla sa proizvodne trake i već sutra se može naći na gomili smeća. Nametnuti ritam široke potrošnje razvijenog kapitalizma djeluje protivljudski i protivprirodno, pa nas umjetnica, u nostalgičnoj gesti, podsjeća na jedinstvo s prirodom i „vrijeme ruke“, prije apsolutne prevlasti industrijskih tehnika, kada je umjetnost bila vrhunski proizvod i uzor među rukotvorinama. Admira Bradarić je osjećala tu prirodnu i historijsku sponu između rukotvorine i umjetnosti posmatrajući smrznute ruke u činu stvaranja odjeće od prirodne vune u Umoljanima. Taj svijet i emocija je njena nepresušna inspiracija.
(dr. Lamija Neimarlija, viša asistentica na Akademiji likovnih umjetnosti Sarajevo)
maglaj.net