Petak , 27. May, 2022

KULTURA - CULTURE

Atelje i galerija ''AB'' Maglaj vas poziva na otvaranje izložbe slika ''Dijalektika krpica II'' akademske likovne umjetnice Admire Bradarić (FOTO)

img

Atelje i galerija "AB" Maglaj poziva vas u četvrtak 3.3.2022. u 19:00 sati na otvaranje samostalne izložbe slika "Dijalektika krpica II" akademske likovne umjetnice Admire Bradarić iz Maglaja. Izložbu će otvoriti dr. Lamija Neimarlija, viša asistentica na Akademiji likovnih umjetnosti Sarajevo.
 
Admira Bradarić je akademska likovna umjetnica iz Maglaja. Profesor likovnog obrazovanja i kulture, diplomirani grafičar, magistar za restauraciju i konzervaciju štafelajskog slikarstva. Koordinator za očuvanje austrougarske umjetničke i historijske ostavštine u BiH, ispred Univerziteta za restauraciju i konzervaciju u Beču i Akademije likovni umjetnosti u Sarajevu. Kustos Atelje i galerije AB Maglaj, gdje je predstavljeno preko 200 priznati umjetnika iz zemlje i inozemstva. 2007. sa timom umjetnika iz Austrije, predstavljala Austriju na Venecijanskom bijenalu - Međunarodna izložba savremene likovne umjetnosti. Učestvovala je na 45 kolektivnih i 20 samostalnih izložbi. Član je nekoliko udruženja od ti i UlUBIH i ULUPUBIH. 

Likovna kritika uz ciklus slika „Dijalektika krpica II“ akademske likovne umjetnice Admire Bradarić

 

     I u ranijem stvaralaštvu, recimo ciklusu slika „Umoljanske priče“, Admira Bradarić nalazi inspiraciju u prirodi, na obroncima civilizacije, u pastirskim kućicama i rukotvorinama stanovnika Umoljana. Taj život u skladu sa okolnom prirodom ostavit će trajan pečat na senzibilitet umjetnice: šareni limeni krovovi, prepoznatljivi za umoljanske visine, načinjeni su od najlakšeg materijala i kao takvog najpristupačnijeg za gradnju u planinskim, nepristupačnim visinama; ujedno, to je materijal koji će pod prigodnim nagibom najkraće zadržati snijeg.

     Inspiriranje prirodom umjetnice Bradarić podsjeća, takođe, na preromantičarsko posvećenje šarenilu i mnogostrukosti prirode, nalaženje uzora u prirodi za vječitu novost u ljudskom stvaralaštvu. U ranijim slikama provejava geteovsko uvjerenje da je umjetnost najvrsnije djelo prirode što ga je stvorio čovjek po pravilima prirodnih zakona. Iako odranije umjetnica eksperimentira sa tehnikom kolaža i upotrebom industrijskog tekstila, dominiraju idilični i razigrani prizori, bogatog i svjetlijeg kolorita, u maniru dječijeg crteža i izričaja.

     U nastavku ciklusa „Dijalektika krpica“ primjećuje se okret u stvaralaštvu Admire Bradarić, ka izričitijem kritičkom stavu i ironizaciji idiličnog prizora, a figuracija polako ustupa mjesto formalnom tkanju. Tematika pejzaža, recimo, neće nam dopustiti mirnu kontemplaciju, nego će „mirno oko“ biti ometeno ogoljavanjem postupka, dijeljenjem pejzaža u triptih, vertikalama od tekstila. U ciklusa „Dijalektika krpica II“ umjetnica nastavlja sa upotrebom tekstila, prije svega sa reciklažom tekstila, u kombinaciji sa uljanim bojama i specijalnim lakom na platnu za slikanje. Prije nego vizualnom sličnošću na novim slikama Admire Bradarić priroda je nagoviještena formama i osjećanjem.

     Razigranost boja i šarenilo, kao i forme koje su porijeklom prirodne, ipak, ne dozvoljavaju uživanje u idiličnom prizoru, jer to su planine i brjegovi od industrijskog tekstila, pa nastaje „kratak spoj“, ironizacija dopadljivoga. Priroda je prizvana da bi se pokazao njen zaborav, u društvenoj strukturi kojom sve alarmantnije dominiraju masovna sredstva komunikacije i potrošnje. Prepleti i slojevi tekstila koji asociraju izbrazdanost zemlje, ukazuju na nemogućnost bivanja u skladu sa prirodom. Onemogućen je „povratak prirodi“, jer je priroda odavno postala konstrukcija ljudskoga uma, pa umjetnica traga za prirodom u prošlim tehnikama, u historiji čovjekove misli i djela. Odnos koji je nakada umjetnost ostvarivala sa prirodom danas ostvaruje sa industrijom, industrija je „nova priroda“.

     Suočavanjem različitih svjetonazora, pretakanjem prirodnog u industrijsko i obratno, Bradarić postavlja pitanje sve brže potrošnje u uznapredovalom kapitalizmu i problema nerazorivih materija. U zanosu industrijalizacije čovjek je, zaslijepljen modom i novinom, zaboravio itekako važan segment svakoga proizvoda, a to je njegovo trošenje i postajanje otpatkom. Primjećujući da je predmet postalo teže uništiti negoli ga proizvesti, umjetnica reciklira odjeću, i promišlja instrumentalan status koji predmet za nas ima.

     Zadivljenost stvarnim habitusom u dalekom kutku Bjelašnice, afinitetom između čovjeka i okoline, pod znakom korisnog, prizvala je neka druga vremena i prostore u kojima je postojala simbioza čovjeka i prirode, a proizvodnja pratila ljudsku mjeru i potrebe. U ciklusu slika „Dijalektika krpica II“ svijet u kojem količina preuzima mjesto vrsnoće, a masovna proizvodnja prijeti uništenju predstavljen je kuljanjem, talasanjem, izbrazdanošću, prepletima slike – tkanine, sa tek ponekom naznakom krova nekog doma. Plet se nastavlja izvan pojedinačne slike, nastavlja se kompozicijom i formalnim elementima, što je ujedinjujući faktor ovog ciklusa.

     Suočavanjem tradicionalnih i modernih tehnika, upotrebom industrijskog tekstila i uljanih boja na platnu za slikanje, umjetnica nas vraća konkretnom, neposrednom, samom materijalu, te promišljanju „izgradnje“ slike. Mozaik od komadića tkanine primjer je eksperimentiranja sa tradicionalnom tehnikom i novim materijalom, kao i ključ za razumijevanje slika ovoga ciklusa: prepuštanje spletovima boja i oblika, tajnama koje nemaju prepoznatljiv lik u vidljivoj stvarnosti.   

     Vraćajući tekstil u postupak ručnoga rada autorica Bradarić nas zaustavlja u neumitnom ritmu modne industrije, gdje stvar gubi na značaju nakon što je sišla sa proizvodne trake i već sutra se može naći na gomili smeća. Nametnuti ritam široke potrošnje razvijenog kapitalizma djeluje protivljudski i protivprirodno, pa nas umjetnica, u nostalgičnoj gesti, podsjeća na jedinstvo s prirodom i „vrijeme ruke“, prije apsolutne prevlasti industrijskih tehnika, kada je umjetnost bila vrhunski proizvod i uzor među rukotvorinama. Admira Bradarić je osjećala tu prirodnu i historijsku sponu između rukotvorine i umjetnosti posmatrajući smrznute ruke u činu stvaranja odjeće od prirodne vune u Umoljanima. Taj svijet i emocija je njena nepresušna inspiracija.

 

(dr. Lamija Neimarlija, viša asistentica na Akademiji likovnih umjetnosti Sarajevo)










maglaj.net