Priča Edina Bradarića (45) iz Jablanice kod Maglaja još jedna je pozitivna priča o tome kako je život u ovoj zemlji moguć. Naime, Edin za život porodice zarađuje baveći se poljoprivredom, ima pod plastenicima hiljadu kvadrata, a mlijeko koje daje 11 krava prodaje zeničkoj mljekari. Kaže, može se živjeti na svome. Ali krenimo redom.
Edin naslijedio porodičnu tradiciju
Bavljenje poljoprivedom porodična je tradicija, jer Edinov otac Ekrem, iako je radio u firmi, uvijek je obrađivao zemlju, u štali su bile jedna ili dvije krave. Tako je bilo sve do 1992.godine. U prvim danima rata, porodica Bradarić izbjegla je iz Jablanice. Vratili su se 1995.godine, ali bez oca Ekrema. On je nestao u ratnom vihoru, kao još 16 Jablaničana, njihovih komšija, rodbine i prijatelja. Iako maloljetan, Edin je jedno vrijeme bio i pripadnik Armije R BiH. „Kada smo se vratili majka Emina, brat Eldin i ja, gotovo ništa nismo zatekli, sve je bilo uništeno, kuća u lošem stanju. Krenuli smo praktično od nule. Kako sam tokom rata bio vojni pekar, počeo sam raditi kod privatnika u pekari, a brat je otvorio prodavnicu. Tako smo živjeli, a nakon što je komšija odlučio zatvoriti pekaru, brat i ja prezeli smo je pod kiriju. Radili smo zajedno, imali smo pekaru i prodavnicu, posao se povećavao. Kupili smo zemlju, napravili svoj objekat, kupili mašine i tako smo radili dvadesetak godina. Kada se više nije moglo, zatvorili smo pekaru, brat se okreće pilani, a ja odlazim u Švedsku. Bio sam tamo sam tri godine, a supruga i kćerke Edina, Emina i Sumeja dolazile su tokom raspusta. I njima sam 'ganjao' papire da bi jednoga dana bili zajedno. Nakon tri godine i one su dobile papire za Švedsku, ja sam godinu dana morao biti u Bosni dok se sve nije sredilo i konačno se vraćamo svi zajedno na sjever Evrope“, priča nam Edin i nastavlja.
„Supruga Harisa i ja smo radili, kćerke su išle u školu, ali vidjeli smo da to nije život kakav smo željeli za svoju porodicu, imao bih o tome šta pričati danima. Radio sam na održavanju škola, obdaništa i drugih objekata, ali tamo smo imali samo radno odijelo i pidžamu, što se ono kaže. Nismo bili zajedno onoliko koliko smo željeli. Ni kćerke nisu bili sretne, pa smo se vratili nakon što smo u Švedskoj bili zajedno nepunu godinu dana“.
Umjesto dobrog auta kupili krave
Dok su još bili u Švedskoj, Edin i Harisa razmišljali su o životu u Bosni, kako i od čega živjeti. Odlučili su se za poljoprivredu. „Čuo sam i za brojne poticaje i bilo mi je žao to ne iskoristiti. Mnogi bježe od ovog posla, neće da se bave zemljom, al' svakom svačije. Ja znam šta su poljoprivreda i stočarstvo, imao sam registrovanu pekaru i prodavnicu, bio sam i u Švedskoj, ali sada mi je 100 puta bolje. Znam da radim za sebe, nemam problema sa naplatom što je bio slučaj kada smo imali pekaru. Mljekara odmah plaća, a i zadruga plaća kornišone“, dodaje Edin. Već tri godine, Bradarići se bave proizvodnjom mlijeka i korinišona. Edin nam priča da su novac, koji su uštedjeli u Švedskoj, htjeli su uložiti u dobar automobil. „Ipak smo odlučili kupiti krave, pa za neko vrijeme zaradom od mlijeka kupiti dobar auto. Brat mi je dao Golfa 2 koji nas još uvijek služi. Kupovali smo jednu po jednu kravu, sada ih je u štali 11 i sada mogu odvojiti pare za dobar auto“, priča nam Edin kroz smijeh.
Obrađuje više od 200 duluma zemlje
Vlastite zemlje Edin ima tek desetak duluma, ali obrađuje zemlju i drugih članova porodice koju su mu dali na korištenje, preko 200 duluma. U ovom dijelu Jablanice, priča nam, poljoprivrednici imaju veliki problem sa divljim svinjama koje uništavaju uspjeve, posebno kukuruz i pšenicu. Zato on, na zemlji sa kojom raspolaže, uzgaja travu za stoku i krompir. „Naš radni dan počinje u 4,30, prvo štala, onda kafa i doručak, pa u plastenicima berba kornišona, a onda kosidba i sušenje trave. Radni dan traje i do ponoći“, priča nam Edin i dodaje da je najviše posla za suprugu i njega, pomognu i kćerke Emina i Sumeja, kada stignu od školskih obaveza.
Zahvaljujući projektu njemačke NVO HELP, ali i vlastitom učešću, nedavno je dobio aparat za mužu te sistem za navodnjavanje u plastenicima. Sa svojim i doniranim aparatom za mužu, Bradarićima će biti puno lakše, posebno zimi, jer krave su smještene u dvije štale, njihovoj i štali Edinovog amidže koju im je ustupio na korištenje. Sa pumpom za navodnjavanje biće lakša i proizvodnja kornišona, jer su zbog suše ovog ljeta presušila oba bunara. Zeničkoj mljekari Bradarić mjesečno isporuči između 1.500 i 2.000 litara mlijeka. Otkupnom cijenom od 65 pfeninga za litru nije zadovoljan. „Stočna hrana, žito i mekinje, poskupili su 100%, a otkupna cijena je ostala ista. Istina, dobiju se i sredstva poticaja od općine i sa nivoa Federacije BiH. Općina Maglaj za predato mlijeko daje 10 pf/l, a Federacija 30 pf/l za registrovane poljoprivrednike. Poticaji se redovno isplaćuju. Pod plastenicima imam hiljadu kvadrata i uzgajam isključivo kornišone i to predajem zadruzi u Šije. Zadovoljan sam, jer i za plasteničku proizvodnju od ZDK dobijem poticaj od 5 KM po m2 plastenika“, dodaje Bradarić.
Gledajući na situaciju u zemlji, Edin nam priča da ipak nikada nisu požalili zbog odluke da se iz bogate i uređene Švedske vrate u Bosnu i Hercegovinu. „Politiku ne pratim, imamo svoj posao, trudimo se da što bolje odgojimo djecu i to je naš život. Bolje živim u Jablanici nego u Švedskoj“, kaže Edin i nastavlja. „Volio bih jednoga dana nabaviti savremene mašine za obradu zemlje, traktor i priključke, a možda podići i novi objekat u kojem bi bile sve krave. Daje država subvencije, ali se mi 'mali' poljoprivrednici ne možemo prijaviti na njih, jer ne ispunjavamo uslove. Ja, recimo, nemam dovoljno zemlje u vlasništvu i to me najviše koči“.
„Ja ovdje imam svoj mir“
U čemu je ljepota života porodice Bradarić iz Jablanice kod Maglaja? „Volio bih da mnogi odu u Švedsku i vide kako se tamo živi. Bolje bi cijenili ono što ovdje imaju. Ja ovdje imam svoj mir, radim, a ima i vremena za odmor. Ljeti, kada prigrije i ne može se ništa raditi, sjednemo u auto i odosmo odmoriti. Bolje je i zbog djece. Ja i sada imam švedsku ličnu kartu i vozačku, majka Emina ima stan u Švedskoj, ali naš život je u Jablanici. Dokle god ovdje mogu zaraditi za svoj i život porodice, ne idem nigdje“, rekao nam je Edin Bradarić na kraju razgovora.
“Izradu ovog teksta podržala je Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID) kroz projekat PRO-Budućnost. Sadržaj ovog teksta ne odražava neminovno stavove USAID-a ili Vlade SAD-a".
N.Br./maglaj.net