Još jedan izdanak maglajske škole rukometa gradi inostranu karijeru. Berin Brkić (20) u februaru je dogovorio saradnju sa austrijskim prvoligašem – Bregenz Handball. „Otkako sam se počeo baviti rukometom znao sam šta želim, nikakav drugi put me nije interesovao. I sada, od sporta, pratim samo rukomet (smijeh). Uglavnom, sve ide svojim tokom“, kazao nam je Berin na početku razgovora.
Otac Ismir odveo ga na prvi trening
Berin se prisjeća da ga je otac Ismir, koji je takođe bio golman, odveo na prvi trening, a na golu maglajskog rukometnog kluba svojevremeno je stajao i njegov amidža, r.Saud Brkić. Kako se ono kaže – krv nije voda. Kako tada njegove generacije i nije bilo, trenirao je sa starijim uzrastom. „Na prvom treningu, onako malog i sitnog, stavili su me za igrača. A ja, koji sam samo želio da budem golman kao i otac, rasplakao sam se, pa su me stavili na gol (smijeh). I tako je počelo“, prisjeća se Berin. Zahvalan je svim svojim trenerima za znanje koje su mu prenijeli – Mahmut-Mašo Obralić, Azur Šahman, Samir Smajlagić, Mahir Čaušić, Ermin Bajrić. U Rukometnom klubu Maglaj, koji je poznat po uspjesima svojim mlađih kategorija, Berin je prošao sve selekcije, osvajao medalje na takmičenjima, a sa 14 godina je debitovao u prvom timu. „Puno mi je puno značilo kada me trener Ermin Bajrić, tako mladog, pozvao u prvi tim, a onda sam, sa nepunih 16 godina, dobio poziv iz banjalučkog Borca. I roditelji su bili svjesni da sam bio premlad da odem u drugi grad živjeti, trenirati, ići u školu, ali prevladala je moja velika želja da odem u Banja Luku. Bio je to potpuno novi život, sreća da je sa mnom bio Amar Gračić, pa je sve bilo lakše“, priča nam Berin. Borac je tada trenirao Mirko Mikić, nešto kasnije došao je Veselin Vujović. „Vujović je veliko ime u svijetu rukometa, imalo se od njega šta naučiti – njegovo znanje i iskustvo te rad sa mlađim trenerima, bili su dobra kombinacija. U Borcu sam proveo tri godine i za to vrijeme osvojili smo Premijer ligu BiH, a u omladinskim kategorijama smo osvojili sve što se moglo osvojit. Zaista sam napredovao, posebno zahvaljujući treneru golaman Mariju Blaževiću koji je sada trener golaman u reprezentaciji“, ispričao nam je Brkić i prisjetio se da je na golu banjalučkog tima debitovao upravo protiv Rukometnog kluba Maglaja. „Veliko opterećenje bila mi je ta utakmica, čuješ priče nekih ljudi iz ovoga grada, a kada si mlad ne može da to ne utiče na tebe. Onda hoćeš da se pokažeš u najboljem svjetlu, pa trema, ali eto imao sam deset odbrana, na kraju je sve dobro prošlo“.
U Ohridu nije imao priliku da se pokaže
Dok je bio u Borcu dobio je poziv iz Rukometnog kluba Ohrid (Makedonija). „Potpisao sam ugovor, ali je brzo po mom dolasku došlo do promjene trenera i nekoliko članova Uprave. Sve je onda postalo jedna sasvim druga priča. Novi trener je želio svoje igrače, sjedio sam na klupi, nisam imao priliku da pokažem sve što mogu. U Ohridu sam proveo sezonu i nakon toga sam potpisao za tuzlansku Slobodu koju je trenirao Mirko Mikić. Bili smo veliki pretendenti za osvajanje titule, a na kraju smo, zbog svima poznatih dešavanja, bili šesti“, priča nam Brkić. Dolaskom u Slobodu upisao je i Fakultet za tjelesni odgoj i sport, a ovih dana privodi kraju ispite sa prve godine. „U Slobodi sam imao veliku minutažu, vjerovali su u mene i Uprava i trener Mikić, igrali smo EHF European Cup, a tu me vidio Nikola Marinović, trener golmana Bregenz Handball. Bila je to šansa da dobijem poziv iz nekog inostranog kluba i iskoristio sam je“. Brkić je već posjetio svoj novi klub, vidio kakvi su uslovi i način rada, a ono što ga je posebno fasciniralo su uslovi koje imaju mladi rukometaši. „Treneri su sa Balkana, a trener golamana Nikola Marinović je ta prevaga zbog kojeg odlazim u Austriju. Sigurno je da imam priliku da još više napredujem što mi je i cilj. Austrijska liga biće mi odlična odskočna daska za neki drugi evropski klub, čak i Bundesligu. Mome prelasku u Bregenz dosta je kumovao i naš Anadin Suljaković (smijeh). Uglavnom, radujem se jeseni, novim izazovima, krajem jula počinju pripreme pred novi sezonu i jedva čekam. Biće to novi izazov, a trema je uglavnom pozitivna“, kaže Berin. Ambicije su mu nekada zaigrati u Bundes ligi. „To je najbolja liga na svijetu i svakome je san zaigrati tamo. Odlične su i neke druge lige u Evropi, ali Njemačka je vrh. Pratim Bundesligu, a posebno mi se sviđaju Flensburg i Kiel, od reprezentacija naravno Danska“.
Porodica najveća podrška
Roditelji, Ismir i Elma te stariji brat Benjamin uvijek su mu bili najveća podrška. „Mama mi je ogromna podrška, a otac još uvijek daje savjete, istina sad nešto manje, ali mi i dalje ukazuje na neke greške što ja jako volim. Od njega sam puno naučio, pomagao mi je kada sam bio manji jer nisam imao drugog trenera golmana osim njega. Trenirali smo u dvorani, u stanu, razbilo se nešto stvari (smijeh), ali bez njega moja karijera ne bi imala ovaj smjer. Radio je sa mnom, vjerovao u mene bio mi i trener i savjetnik. Njemu mogu zahvaliti za ovo što sam danas, za sve što sam do sada postigao u karijeri, a mislim da mogu još puno. Ovo je tek početak“, kazao nam je Berin.
Za reprezentaciju se igra srcem
Prije dvije godine selektor Irfan Smajlagić uputio mu je poziv za jedno kontrolno okupljanje B reprezentacije koju su činili uglavnom igrači Premijer lige BiH iz koje su opet igrači regrutovali za A selekciju. „Za reprezentaciju sam debitovao nedavno protiv Grčke na poziv selektora Damira Doborca koji daje priliku mladim igračima. Upisao prve dvije odbrane. Nadam se da ću u budućnost igrati i više jer prelijep je to osjećaj igrati za nacionalni tim, slušati našu himnu. Drugačiji je osjećaj igrati za reprezentaciju, nego za klub, za reprezentaciju se igra srcem. Mislim da bi tako svi trebali. Krivo mi je zbog svih dešavanja, ali ovo je naša realnost. Mora doći do smjene generacije, da mi mlađi dođemo na određeni nivo, puno mladih momaka igra u odličnim evropskim klubovima. Sada nam treba samo podrška“, poručio je Brkić na kraju razgovora.
NBr.