Kada je prije šest godina Amira Jusufbašić (43), sticajem okolnosti došla u kompaniju „Sjaj“ tražeći posao, vlasnik Mujo Kamarić joj je, pokazujući rukom na prostor autobuske stanice, samo rekao da izabere sebi posao koji želi da radi. Okrenula se prema velikom autobusu koji je bio parkiran iza nje i rekla: „Želim da vozim ovaj autobus!“. I tako je sve počelo. Sa Amirom smo se sastali na njenom radnom mjestu i porazgovarali izmedju dvije vožnje. „Volim ovaj posao, stvarno volim. Našla sam se u ovom poslu, radim sa djecom koju vozim od kuće do škole, radnike do njihovih radnih mjesta, a one starije do grada – na pijacu ili kod doktora. Prema njima se trudim uvijek biti posebno pažljiva, pa i drugi bi isto tako. Pomognem im da uđu ili izađu iz autobusa, dodam cekere ili kofer. Drago mi je da sam omiljena među putnicima, posebno penzionerima i kada mi kažu: Evo naše vozačice!“, priča nam Amira. Vozački ispit položila je odmah nakon završene srednje škole.
Amiru vole putnici, cijene kolege i poštuju pretpostavljeni
Ermina Kamarić-Hozić, koja u kompaniji „Sjaj“ obavlja niz odgovornih funkcija, za Amiru je prvo rekla da je žena-majka-borkinja, kao radnica vrlo odgovorna te da je s njom zadovoljstvo sarađivati. „Putnici je jako vole, posebno oni stariji, nane i djedovi, jer oni i najviše koriste javni prijevoz. Stalno je hvale jer im je uvijek na usluzi. I mi smo u firmi jako zadovoljni Amirinim angažmanom, a pored nje i moja sestra Nermina je takođe vozačica autobusa i ima položeno za sve kategorije pa i D i D1. Nermina je i instruktor vožnje, a nadamo se da će i Amira uskoro imati položen ispit za ove kategorije“, rekla nam je Ermina i nastavila. „Ovaj posao se prije svega mora voljeti. Ljubav pa onda sve ostalo. Odgovoran je ovo posao, pun odricanja i upravo je 15.januar prilika da sve građane podsjetimo na poslove vozača i automehaničara. Drago mi je da i ove godine organizujemo defile vozila kroz grad kao i zajedničku zabavu“.
Vozi lokalne ali i linije prema Tešnju i Zenici
Kada je tek počela raditi u „Sjaju“ ništa joj nije bilo teško niti ispod časti. Radila je i na benzinskoj pumpi, na autobuskoj stanici, u apartmanima koje takođe posjeduje ova firma. „Pomesti ili odvesti nešto, bilo mi je svejedno. Posao nikada nisam birala. Ja znam da moram zaraditi platu za svoju djecu“, priča nam Amira i dodaje da je bilo puno i smiješnih situacija, posebno ako muškarci vide ženu za volanom. „Gledaju kroz prozor, pa se čude otkud ja. Jedan me pitao ko vozi i dodao da neće ući u minibus (smijeh). Njegova supruga mu je samo odgovorila da će ona ući a da on ne mora. Ipak, ušao je i on“, ispričala nam je Amira i prisjetila se prvih radnih dana za volanom. „Kada sam prvo jutro trebala voziti minibus sa mnom je bila moja šefica Nermina, a išle smo za Straište. Bila je zadovoljna jer mi je po povratku rekla da dalje idem sama. Jedan dan je i direktor Mujo išao sa mnom jer nisam baš znala gdje je Gornja Bočinja (smijeh). Odnos sa kolegama je pun poštovanja i znam da im se mogu uvijek obratiti za neki savjet. Ujutru kada vršimo pripremu vozila za taj dan, svi smo na autobuskoj stanici, svi me pitaju treba li mi šta pomoći. I Nerminin suprug Armin Hadžić pomogao mi je u tim prvim danima kada sam platu počela zarađivati za volanom. Moram posebno pohvaliti i kolege iz firme 'Kantić' jer nikada nisam došla u Zenicu da nisu došli do mene, pozvali me na kafu ili pitali treba li mi šta pomoći“, priča nam Amira i dodaje da joj ne bi bio problem ni promijeniti gumu na minibusu ukoliko bi bilo potrebno. Sada vozi linije prema Tešnju i Zenici, ali i lokalne relacije prema Jablanici, Straištu, Tujnici, Bradićima, Bočinji .... Amira je samohrana majka, ima kćerku od 14 i sina od 8 godina. „Nije lako uskladiti porodični život i poslovne obaveze. Ja ujutru ustajem u 4,30, pripremim da moja djeca imaju doručak i ručak. Kada imam pauzu, idem kući, budem sa djecom. Pomogne mi dosta i kćerka, sin je nekada kod svoga oca ili su kod moje majke na Omerdinom polju. Uvijek neko može pomoći, tu su i moji pretpostavljeni, direktor i njegove kćerke. Na njih se uvijek mogu osloniti“, kazala nam je naša sagovornica.
Uskoro je očekuje polaganje za veće kategorije
Velika joj je želja sjesti za volan velikog autobusa, ono što je glasno rekla i prvog dana kada je došla u firmu. „Sada vozim minibus, a ako Bog da polagaću i za veliki autobus, možda čak i u ovom mjesecu. Kolega Benjamin Skejić mi je osigurao i testove. Zahvaljujući Ermininom suprugu Benjaminu, sjela sam za volan velikog autobusa i samo ga upalila. Taj osjećaj se ne može opisati i jedva čekam da polažem za D i D1 kategorije, možda to bude čak i do kraja ovog mjeseca“, rekla nam je Amira. I ona će u srijedu 15.januara, zajedno sa ostalim kolegama vozačima, kao i njihovoj desnoj ruci – automehaničarima, obilježiti ovaj dan. To je prilika i da se skrene pažnja građana na ovaj lijep ali vrlo odgovoran posao. Jer oni su tu da sve nas sigurno odvezu do željenog odredišta.
NBr./maglaj.net