Subota , 01. Oct, 2022

VIJESTI - NOVOSTI - NEWS

Priča o slijepom Anesu Brka: ''Ja ne vidim nije izgovor''

img

Posljednje četiri godine Anes Brka (22) živi u potpunom mraku. Znao je da će jednoga dana ostati bez vida i bio je spreman na to. „Što sam manje vidio, u životu mi je bilo bolje“, rekao nam je ovaj mladić, student četvrte godine na Fakultet zdravstvenih studija u Sarajevu, odsjek fizioterapija. I zašto ne reći sa prosjekom dobro iznad 9.

Uvijek težio da bude što samostalniji

Anes je rođen u Tešnju, gdje je živio sa roditeljima do prvog razreda osnovne škole. Nakon toga, sa majkom seli u Kopice, pa je tri razreda osnovne škole završio u Područnoj školi Čobe. Zbog porodičnih prilika ponovno se vratio u Tešanj, nastavio školovanje, roditelji su mu se razveli, a on je ostao da živi kod oca. Završio je Osnovnu školu „Huso Hodžić“, a školovanje nastavio u Srednjoj elektrotehničkoj školi. „Od rođenja sam imao oštećenje vida Na lijevom oku je to bilo dominantno, dok sam na desnom oku vidio oko 80%. Tako je bilo prije desetak godina, a koliko vidim pratio sam na tabli – sa koje distance mogu pročitati nešto što je napisano. U prvom srednje već nisam vidio pročitati šta je napisano na tabli, samo ponekad uz veći napor. Ni naočare mi nisu bile od pomoći. U tom periodu sam sam prema sebi gajio neke stereotipe, glumio sam da je sve u redu, pokušavao sam da sakrijem problem, funkcionišem što normalnije, a ne da problem riješim. Nisam tražio rješenje nego sam nosio masku“, priznao nam je iskreno. Tokom školovanja u Tešnju, društvo kojim je bio okružen nije razumjelo njegovo stanje. Ni on sam, priznao je, nije se baš trudio da bude shvaćen. „Mnogi nastavnici nisu znali kako da rade sa mnom. Ostala mi je trauma zbog nastavnice koja je preko cijele table napisala broj 2 i pitala me da li vidim? Možda je ona željela samo najbolje, ali je to za mene bila trauma. Dolaskom u srednju školu naišao sam na bolje razumijevanje profesora“.

Iako je imao strah od nepoznatog, prihvatio je da nastavi školovanje u Sarajevu, u Centru za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu. Tada je još imao ostatke vida. Bio je dinamična osoba, volio je vožnju bicikla, kretao se uvijek i svagdje. „Hodao sam zajedno sa slijepim osobama, jednostavno 'zakače' se za mene i mi idemo. Bio sam jako brz, a nisam usporio ni danas kada ne vidim. Sarajevo je moja sredina, gdje sam se udomaćio, tu sam u svom na svom. Nisam baš puno usporio, kako bi mnogi očekivali“, dodao je. Kako nam je ispričao, dolazak u Centar bila je dobro došla promjena. „U tom okruženju nije bilo predrasuda. Misija Centra je bila da sve nas osposobe da budemo što samostalniji. Odmah su mi rekli da to što ne vidim nije izgovor. Ako ne vidiš, učiš da živiš u skladu sa tim. Sva loša iskustva tokom života sada gledam kao na dobre stvari koje su me formirale kao osobu. U trenutku mrzim što mi se nešto dešava, ali kada se okrenem shvatim da me to usmjerilo u pravcu da sam ne budem neko ko će otežati život sebi ili drugim osobama. Sve me to očeličilo“.

Zahvaljujući osobama koje su ga okruživale, njegovi najbliži, prijatelji, odgajatelji iz Centra, lakše je prihvatio život u mraku u posljednje četiri godine. Njegovi prijatelji, koji su slabovidne i slijepe osobe formirali su svoje porodice, zaposlili se. I on sam mašta da će i sam jednoga dana imati porodicu, suprugu i puno djece.

I vjera mi je puno pomogla. Jer sve što te trebalo zadesiti, suđeno ti je. Nema stresa i kukanja, moj život se nadogradio na neki novi nivo“, kazao nam je Anes i nastavio „Ja hvala Bogu mogu da se krećem, nisam ograničen, imam noge, imam ruke. Ali, mnogi se pitaju kako se krećem, ako ne vidim. Taj mrak u mnogima budu strah i to je velika kočnica. Niko neće postići ništa ako se boji kretati, on se time ne čuva nego upropaštava. Zato treba shvatiti što ti je prepreka, savladati je i samo napredovati, prelazi granice svojih mogućnosti i ići dalje. Neko ko ne vidi zbog straha neće otići dalje od kućnog praga, dok će drugi putovati svijetom. Sve što sam doživio kroz osnovnu i srednju školu, u Centru, na fakultetu, smatram životnom lekcijom“.

Priča nam da nikada nije razvio averziju prema štapu i dok je imao nešto vida, koristio ga je. Štapom izbjegava i neke ružne situacije. Jedan od najvećih problema su mu parkirani automobili na trotoarima. Koliko puta je rasjekao glavu ili dobio čvorugu prestao je brojati. „Trebamo svi biti više otvoreni prema novom znanju, novim iskustvima, više da posvetimo pažanje učenju novih stvari, kako da se odnosimo prema ljudima oko nas, da posvetimo više pažnje obrazovanju, edukaciji i istraživanju. To je nešto što nama svima generalno nedostaje. Time bi riješili mnogo stvari, riješili bi se mnogih predrasuda, stereotipa, mnogo društvenih problema čak i arhitektonskih barijera“. U bilo koji dio grada u Sarajevu usudio bi se otići, istina ima nekoliko lokacija koje su spcifične i za nekoga ko vidi. „Ono što sam nekada vidio koristim u svome kretanju, jer ogromna je razlika kada neko izgubi vid s vremenom ili se rodi slijep“.

Kada je upisivao srednju školu, Anes se vodio onim što su mu rekli u Centru a to je da su najbolji terapeuti zapravo slijepi. Struku cijeni i voli, i to je nešto čime se planira baviti u budućnosti. „Zavolio sam sve što je vezano za medicinu, a fizioterapija je nešto što mogu da radim. Da vidim, vjerovatno bih studiorao kriminalistiku jer uživam u 'krimićima'. Interesantna mi je psihlogija, fizika, svestran sam puno toga volim i interesuje me“. Na fakultetu je izuzetno zadovoljan. Pored njega studiraju tri slabovidne i jedna gluhonijema studentkinja. „Na fakultetu su svi otvoreni prema osobama sa invaliditetom, u inkluziji su daleko odmakli. Interesuje ih kako živimo, kako se uklapamo. Zadovoljan sam i znanjem koje sam stekao, ali smo zbog korone izgubili puno prakse“, priča nam Anes i nastavlja. „Dešavalo mi se da sam na fakultetu poništavao neke ispite kada nisam bio zadovoljan ocjenom jer nije poenta biti prosječan, poenta je biti iznad tog nekog zamišljenog prosjeka. Ono što želim je završiti fakultet sa Srebrnom značkom, upisati magistarski a kasnije i doktorski studij, zašto da ne“. Priča nam da je ambicioznan ali u isto vrijeme spreman zadovoljiti se onim što mu život 'servira'. „Jednom sam dobio savjet: Ciljaj Mjesec, ako promašiš otići ćeš među zvijezde. Ima to dobru poruku. U životu bi najviše volio raditi ono u čemu bi najbolje koristio sebi i drugima, volio bih raditi na fakultetu koji sada pohađam, uključiti se i u politiku, zašto da ne. Ljudi se ne bore za svoja prava, a puno toga se dešava a mi ne reagujemo. U Kantonu Sarajevo štap se može dobiti svake tri, a u ZDK svakih pet godina. Meni je hitno trebao novi štap i imao sam novaca da ga kupim ali šta je sa onima koji nemaju?“, pita se Anes. Razgovor je završio riječima zahvale za sve one od kojih je dobio i trun dobrote.



“Izradu ovog teksta podržala je Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID) kroz projekat PRO-Budućnost. Sadržaj ovog teksta ne odražava neminovno stavove USAID-a ili Vlade SAD-a".



N.Br./maglaj.net