„U Bakotiću kod Maglaja sam od februara do decembra, na svojoj očevini. Prezimim u Doboju, a onda ponovno povratak u selo gdje sam proveo veći dio života“, ovaku svoju priču započinje povratnik Milenko Petrović (52) i nastavlja. „Ova kuća je dio mene, ovdje sam rođen, danas na očevini ostvarujem prihode za život. Rastao sam uz roditelje koji su se bavili poljoprivredom i sasvim je bilo razumljivo da se i sam počne baviti uzgojem povrća. Nisam nigdje stalno zaposlen, radim honorarno kao saradnik u nekim firmama, ali veći dio prihoda za život ostvarujem baveći se poljoprivredom“. Sa terase Milenkove kuće puca pogled na rijeku Bosnu, na zemlju koju obrađuje vlastitim rukama skoro 20 godina. „Ja se osjećam lijepo kada ujutru ustanem, vidim rijeku koja protiče ispod same kuće. Nije samo poljoprireda ono što me drži ovdje, to je prije svega onaj osjećaj kada si svoj na svome, to je to“, priznaje nam iskreno.
Ni nakon poplave 2014.godine nije odustao
Osim bašte, Milenko ima tri plastenika ukupne površine 450 kvadrata, a na otvorenom obrađuje 3.000 kvadrata, gdje uglavnom gaji kupus, papriku i patlidžan.
„Od 2003.godine bavim se poljoprivredom. U plastenicima uzgajam dijelom rasadni materijal, ali i paradajz, papriku, krastavac, a kupus na otvorenom. Proizvodim otprilike 15.000 presadnicama, a u plastenicima i na otvorenom sadim 7.000 sadnica. U zavisnosti od sezone proizvedem od 10 do 15 tona poljoprivrednih proizvoda, za svoje i potrebe prijatelja, a nešto se i proda. Krajnja je namjera da imamo svoju hranu u dovoljnim količinu, zdravu i jeftinu za nas“, priča nam Petrović i dodaje. „Dugo godina gajio sam i lubenicu, ali odustao sam jer nisam mogao konkurisati cijeni uvozne. Držim se prozvodnje pet-šest kultura, koje su tražene, a tempiram njihovo vrijeme berbe za početak septembra kada krene i priprema zimnice“. 
I sam je imao velike štete nakon katastrofalne poplave u maju 2014.godine. Procjenjene su na blizu 30.000 KM. Kada se voda povukla suočio se sa porušenim plastenicima i devastiranim zemljištem. Bio je, priča nam, spreman odustati od svega, ali onda su mu prijatelji priskočili u pomoć da obnovi objekte, a zahvaljujući lokalnoj vlasti od donatora je dobio i veći plastenik. I nastavio tamo gdje je stao prije katastrofe.
Ovo je uvijek bio poljoprivredni kraj
Prije rata, mještani sela koja gravitiraju uz rijeku Bosnu, bili su oslonjeni na fabrike Natronku i Krivaju, ali obrađivala se zemlja i gajila stoka. Godinama poslije rata povratak nije zaživio onako kako je trebalo, priča nam Milenko. „Dugo se čekalo na povratak, veliki broj prijeratnih stanovnika 'skućio se' u drugim sredinama, izrodila su se djeca, zaposlila se, neki i nemaju osjećaja za rodni kraj, posebno oni koji nisu odrasli ovdje. I sada se dobar dio povratnika bavi se poljoprivredom , nije to nešto intenzivno ali, jedan dio egzistenciju ostvaruje zahvaljujući poljoprivredi“, kaže nam i nastavlja.
„Obnovljena kuća i krov nad glavnom nije rješenje problema povratnika jer ljudi moraju imati od čega živjeti i nakon povratka. Sada dolazimo u situaciju da imamo višak kvadrata stambenog prostora, a manjak prihoda, radne snage, sredstava za život. A mnogi bi se mogli okrenuti poljoprivredi jer svjedoci su enormnih poskupljenja, čak i nestašice hrane kao i poskupljenja repromaterijala. Ove godine sjetva je jako skupa, pa je za očekivati i skuplji krajnji proizvod. Da ne govorim o energentima. Nafta i plin su poskupili što će se takođe odraziti na cijenu konačnog proizvoda. A nije samo to problem na ovom području. Zadnjih dana svjedoci smo najezda divljih svinja. Na ovom području, polja do Ulišnjaka totalno su devastirana. Sjetva kukuruza nije uspjela, a 90 posto parcela je uništeno“, upozorava naš sagovornik.
Oni koji se bave poljoprivredom trebali bi biti cjenjeniji
Mnogi stručnjaci tvrde da je područje općine Maglaj kao Bogom danom za bavljenje poljoprivredom i stočarstvo. Ali, zainteresovanih je sve manje. „Konkretno na ovom području uz rijeku Bosnu, od Bočinje do Maglaja, iskorišteno je tek 30% posto obradivih površina. Nije pandemija mnogo toga promijenila, poljoprivreda nikada nije bila posebno cijenjena, zato što smo mi potrošačko društvo, oslanjamo se na uvoz i tako sistem godinama funkcioniše. Ni poljoprivreda ni stočarstvo nisu podržani u dovoljnoj mjeri da bi mogli opstati. Skupo je đubrivo, nafta, a prodajne cijene mesa i mlijeka, jako su niske. Mnogi ljudi su digli ruke, jer nezahvalan je ovo posao koji ne donosi značajnije prohode, shodno ulaganju i uloženom vremenu“. U razgovoru smo saznali da Milenko ostvari i određene poticaje jer ima registrovano nekomercijalno gazdinstvo. Općinski poticaj pokrije jedan dio troškova.
I djeca će shvatiti vrijednost života na selu
I Milenkova porodica, supruga Gordana i sinovi Veljko i Viktor vole doći u Bakotić. „Stariji Veljko je ovdje, praktično, odrastao. Supruga je dobila posao u dobojskoj bolnici, tamo smo kupili stan. Djeca rastu, stariji studira medicinu u Banja Luci, mlađi je osnovac. Život nam je na relaciji selo-grad, a djeca ko djeca, imaju svoje potrebe i navike, ovdje se druže sa prirodom, a u gradu imaju svoje aktivnosti. Ali, kada izgrade svijest, tek će onda da shvate vrijednosti života na selu“, kazao nam je i nastavio. „U ovome sam pronašao sebe, ovo je veliko zadovoljstvo uz neku minimalnu ekonomsku računicu. Kada se umorim, najbolje se odmaram uz Bosnu i pecanje“, kazao nam je na kraju razgovora Milenko Petrović.
“Izradu ovog teksta podržala je Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID) kroz projekat PRO-Budućnost. Sadržaj ovog teksta ne odražava neminovno stavove USAID-a ili Vlade SAD-a".
N.Br./maglaj.net