Ponedeljak , 30. Nov, 2020

VIJESTI - NOVOSTI - NEWS

Priča o najmlađem šehidu maglajske općine Amiru Husukiću (FOTO)

img

Porodica 15 godina tragala za istinom

U selu Straište živi Rasema Osmić (72), majka Amira Husukića koji je imao samo 13 godina kada je pristupio u redove tadašnje teritorijalne odbrane. Rasema o Amiru priča kako je bio pažljiv sin i kada joj je u proljeće 1992. godine rekao da će se zajedno sa starijom sestrom Emirom priključiti odbrani i raditi u kuhinji, dala je svoj pristanak. Većina mještana izbjegla je iz Straišta u Maglaj, ali majka Rasema je stalno dolazila svojoj djeci. „Ludila sam tih dana. Noću, kada svi spavaju, ja sam sjedila i plakala“, priča nam Rasema. Krenula je majka obići Amira i Emiru i tog 21. septembra 1992.godine.  „Bojala sam se da nemaju šta jesti. I krenem im odnijeti 'podmjeru'. Zaustavi me komšija na putu i vrati, kaže, počeo je napad, selo je palo i ne zna ima li iko živ. Vratim se, utrnule mi ruke i noge, ne znam ni šta sam nosila i jesam li šta vratila u Maglaj. Nisam znala šta mi je sa djecom, Amira nema, a Emira se vratila te noći. Pobjegla je pred neprijateljskom vojskom, a pustio ju je jedan školski drug iz Jovića. Bježala je kroz šumu i jaruge, sva u ranama“, prisjeća se Rasema.

Porodica godinama tragala za istinom

Porodica 15 godina nije znala ništa o Amiru. Njega nije bilo, niti posmrtnih ostatatka. Onda se sestra Zemira angažovala 2007.godine i počela da traga za istinom, preko Crvenog križa i Komisije za nestale osobe. Dali su krv za DNK analizu i jednog dana krajem godine Zemira je dobila poziv za najteži zadatak, da dođe u Visoko na identifikaciju. „Popila sam pet tableta za smirenje. Nije bilo lahko nikako, a prepoznala sam patike, crveni konac sa natpisa na majici i čarape koje sam mu ja kupila. Kada sam ga zadnji put vidjela, u aprilu 1992 ispratio me iz sela. Dala sam mu nešto para da ima za školu, a on je u prodavnici majci kupio kafe i šećera, eto kako je pažljiv bio“, priča sestra Zemira kroz suze.

Dva brata ukopana jedan pored drugog

Porodica je konačno znala istinu. Amir je ubijen 21. septembra 1992.godine. Ukopan je na Podboriku uz brata Admira koji se utopio u Bosni 1998.godine. „Tuga mi ne ide sa srca. Ali makar znam gdje je, gdje ću otići i proučiti Fatihu“, priča nam Rasema. Na pitanje posjećuje li je ko, odgovorila nam je. „Slabo, slabo, dolazili su jednom-dva puta kad smo bili na Omerdinom polju. Kada se otkrivao spomenik šehidima u Ulišnjaku, obilazili su pojedine porodice, a meni je predsjednica organizacije, rekla – drugi put. Došla sam kući i isplakala se, šta ću drugo“, govori Rasema kroz suze.  Ostavili smo je sa njenom tugom i boli. Sve što je doživjela i preživjela uticalo je na njeno zdravlje. Bori se koliko može, ne predaje se i jedna utjeha su joj slike njenih sinova kojih više nam i knjiga „Mirisna straža Maglaja“ u kojoj je i fotografija njenog Amira. Kada je lista, ruka zadrhti, a suze same teku. „Neka nam ne zaborave djecu“, poručila je na kraju.


(Admir Husukić utopio se u rijeci Bosni 1998. godine)



N.Br./maglaj.net