Najveći neprijatelji djece su njihovi preambiciozni roditelji
Zvučaće nevjerovatno, ali prosvjetni radnik, koji se sprema u zasluženu penziju i koji je već decenijama omiljen kod svojih učenika, svojevremeno nije želio ići u školu. Priča počinje ovako. Višegrad, šezdesete godine prošlog vijeka, septembar i vrijeme polaska u školu. Ali, tada sedmogodišnji Ešref Hadžirić donio je odluku da njega škola neće vidjeti. Još je povjerovao starijima, da je najbolje da se pravi 'nevidljiv' za učitelja. I tako je i bilo. Ako ga je otac i silom uspio dovesti do škole, on je bježao kroz prozor. I samo igrao nogomet sve do hladnih oktobarskih dana i kiša. Jednog dana učitelj Branko Savić, pozvao ga je u učionicu da se ogrije. „Ja sam ušao u učionici, ali u klupu nisam htio, nego samo pored peći. Učitelj Branko čitao je priče, pitao je ko bi znao prepričati, nije sa javio niko. Ja sam se odvažio, prepričao priče i učitelj me nagradio velikom peticom. Tako sam ostao u školi, nikada nisam imao izostanaka, ali prvo tromjesečje sam ostao neocjenjen. Zato su na kraju prvog polugodišta bile sve petice“, prisjeća se nastavnik Ešref Hadžirić.
Nakon rata došao u Maglaj i zaposlio se
Od tada Ešref Hadžirić sa školom više nije imao problema. Završio je osnovnu, srednju školu, Pedagoški fakultet. U godinama nakon rata došao je u Maglaj i zaposlio je u „Prvoj osnovnoj školi“ koja mu se na prvi poged jako svidjela, a do tada je radio u Srebrenici, Žepi, Višegradu, Sarajevu i Zavidovićima. „Dužnost prosvjetnog radnika je da u djeci usadi ljubav prema školi. Dijete treba da se probudi sretno što će taj dan u školu. Tu je uspjeh prosvjetnog radnika, ali, nažalost, danas je toga malo“, rekao nam je sa sjetom. Odlikaša prije svih odgajaju roditelji, pozitivnim pričama o školi i nastavnicima. A danas su oni koji obrazuju često na meti verbalnih napada roditelja, to je prije bilo nezamislivo. „Jedan čuveni pedagog je rekao da su najveći neprijatelji djeteta njegovi preambiciozni roditelj. Roditelji hoće samo petice, iako dijete to počesto ne može postići, samo ih to zanima, a ne znanje koje dijete treba da stekne. Razgovaraš sa učenikom, pitaš što je ta petica toliko važna a onda vam dijete prizna da je važna mami i tati“, priznao je i dodao da je u djetetu najvažnije usaditi radne navike. 
Pitali smo ga i da li se raduje odlasku u penziju? „Kad sam bio mlađi maštao sam kako ću otići u penziju, a sada razmišljam kako ne otići. To je problem. Treba se naviknuti na miran život, a sigurno je da će mi nakon 40 godina jako nedostajati učenici i učionica“, iskreno je priznao. Do augusta i odlaska u penziju nastavnik Hadžirić i dalje će djecu učiti o osnovama hemije i truditi se da im usadi ljubav prema školi. Takođe, iskreno se nada da će se obrazovni sistem u zemlji osavremeniti, da će sve manje biti table i krede, a više eksperimenata i savremeno opremljenih kabineta.
N.Br./maglaj.net