Petak , 18. Oct, 2019

VIJESTI - NOVOSTI - NEWS

Šahzija Čaušević, jedna od najstarijih Maglajki

img

“Duhom sam bogata i sretna, moja je vjera čvrsta!“

Sa svoje 92 godine Šahzija Čaušević je zasigurno među najstarijim u Maglaju. Svoje godine, kaže, nosi onako kako može. „Mladost me ostavlja, ne mogu se sada žaliti“, kaže kroz smijeh i dodaje. „Sretna sam da sam zdrava duševno, da imam svoju zdravu i pametnu djecu, za koju sam se borila i iškolovala ih. Imam pet kćerki Feridu, Halidu, Nevzetu, Enisu i Edinu i od njih 11 unučadi i 6 praunučadi“.

 Otac bio čuveni berbo

Majka Šahzija, kako je mnogi zovu, rodom je iz Liješnice iz porodice Mulahasanović. Njen otac Ago 40 godina bio je berbo, a sa suprugom Zulejhom izrodio je osmoro djece. Najstariji brat i sestra školovali su se u Banja Luci, u poljoprivrednoj i domaćinskoj školi. „Ja sam završila četiri razreda osnovne škole i u nižu žensku stručnu školu. Svojevremeno, otac mi je nudio da nastavi sa njegovim zanatom, ali sam odbila njegovu ponudu“, otkrila nam je Šahzija i dodala da se u školu nije moglo upisati ako se nije išlo u mekteb. „Učio nas je Mustafa efendija Pirkić iz Konjica. Nekada su se djeca puno tukla, a ja smatram ako je neko zagrijan za vjeru njega ne treba udarati. Uvijek sam voljela učiti iz knjiga, a ne 'na koljenima' ko prije“, kazala je. Postiti je, priča, počela od najranijih godina djetinjstva, a sa majkom Zulejhom pješice je iz Liješnice išla u Kuršumliju na teravih namaze. „Starija braća i sestre budili su me na ručak, a nisam postila, bila sam jako mala. Sjećam se da sam pitala majku smije li se makar soli lizati“, prisjetila se Šahzija kroz smijeh. I dan-danas se vrlo dobro sjeća šta se pripremalo za iftare i sehure. „Obavezna je bila čorba od riže ili tarhana. Puno se jelo povrće, a manje meso iako smo mi imali svoje piliće. Obrađivali smo puno zemlje, sve smo svoje imali voće i povrće. Luk smo nekada sijali k'o što bi neko kukuruza posijao. Bostan i dinje su se sijali dunumima, a ne nekoliko odžaka. Voća smo imali svih vrsta, osim oskoruša i mušmulja. Čini mi se da sam živjela na voću. Kuhala se sutlija, maslanica, a za bajram halva pekmezuša. Imali smo 300 sunaduka pčela, med se koristio, nismo kupovali šećer. Pekla se pogača, a pšenično brašno se sijalo na gusto sito da se ima brašno za pite tokom ramazana. Zdravo se živjelo, ne pamtim da su otac i majka nekada rekli da su bili kod doktora. Ni ja ne idem, hvala Bogu“, priča nam i dodaje da postiti nije prestajala ni kada je radila u fabrici „Natron“.

Vjera mi je uvijek bila čvrsta. To je Božije nadahnuće, nije ovako hoću, ovako neću. To je Allahov dar. Nijel bilo lahko raditi, djecu rađati, voditi domaćinstvo, imati muža ali sve to bude lakše uz čvrstu vjeru. Ako sam klanjala, ništa me nije smetalo“, kazuje.  

Rad joj je oduvijek bio životna radost

Mnogi se sjećaju Šahzije dok je još živjela u porodičnoj kući na Bijeloj Ploči, kako je i u poznijim godinama sama radila i one teže poslove, kosila, orezivala ogradu, čistila snijeg, ali i vozila bicikli. „Uvijek sam voljela raditi, životna je to radost. Blago onome ko se raduje što se probudio. Mogla sam uvijek platiti kosca, ali hoću ja pokositi, orezati ogradu, sve sebi uraditi“.

Žali majka Šahzija što u posljednjih nekoliko godina ne može postiti. „Duša bi, ali tijelo više ne može“, rekla nam je i dodala je „Sretna sam jer sam zdrava. Sada se u sebi samo za ahiret borim, da dušu, teslim, učinim, da zažmirim, da nikoga ne nasekiram i ne napatim. Ako čovjek abdesti, 'sveže' ruke i prouči ono najosnovnije, okrenuo se Bogu. Sada se uzdam se samo u božiju milost, sigurnije je“, rekla nam je ova mudra žena. Na kraju dala je i 'recept' za dugovječnost. „Ako hoćeš da budeš sretan malo jedi, malo govori, malo spavaj. Kad ti je najslađe odusatni, kad ti je najlađe spavati, ustani. Ali, važna je i čistoća tijela i duše“, rekla nam je na kraju razgovora Šahzija Čaušević.

 

N.Br./maglaj.net