Nekadašnji mještani dolaze da odmore dušu
U julu mjesecu 2010.godine, područje liješničkog kraja pogodilo je do tada nezapamćeno nevrijeme. Područje naselja Suljakovići pogođeno je klizištem ogromnih razmjera, a stručnjaci su procijenili da se tada pokrenulo milion kubika zemlje. Tada su Suljakovići bili u žiži interesovanja domaće i međunarodne javnosti. U klizištu je uništeno 20 kuća, a iseljene su 33 porodice. Postradali su za stanbeno zbrinjavanje dobili izmedju 12.000 i 55.000 KM jer u ovom naselju života više nije bilo. Nisu u Suljakovićima stradale samo kuće, uništena je sva infrastruktura, šume, voćnjaci, poljoprivredno zemljište, klizište je prijetilo i naselju Međići, mjesnom i šehidskom mezarju, a ugrožavalo je i magistralni put M-17.
Ima života u Sulaljakovićima
Kako se čini, mještani Suljakovića nisu potpuno napustili ovo naslje. Života ima, a u prilog ovoj činjenici govori i stoka u štali, drva ispred kuća koje su koliko-toliko opstale, izgrađene vikendice, bašte, voćnjaci, zasadi paulovnije, košnice sa pčelama. U Suljakovićima zatičemo četiri generacije porodice Mahmutagić, Enesa i Beharu, kćerku Armelu, i njenu kćerku sa sinom. Mahmutagići su do ratnih sukoba živjeli u Bosanskom Brodu, ali su kuću pravili u Suljakovićima. Onda je došao rat, a oni su godinama bili izbjegliuce od Poljske, Njemačke, BiH do Amerike. Zarađenim novcem ponovno su počeli graditi kuću u Suljakovićima. U jednom dijelu živjela je i njihova kćerka Armela Džafović sa svojom porodicom. I sami su prešli težak, izbjeglički put, od Hrvatske, Poljske, Njemačke, Srbije da bi se konačno skrasili u Suljakovićima. Behara Mahmutagić je u Americi 2009.godine na youtube gledala kako se ruši njena kuća.
„Bila sam van sebe, u šoku. Nisam mogla da vjerujem da se ruši kuća za koju smo radili i po 20 sati dnevno. Nisam željela da vjerujem da je to naša kuća, u Suljakovićima“, priča nam Behara i dodaje. „Naša kćerka je živjela na jednom spratu, a dva su bila naša. Kada smo pokušali da dokažemo da su to dvije familije, nismo uspjeli. Za stambeno zbrinjavanje sredstva je dobila samo kćerka, a mi nismo dobili doslovce ni marku“. Kuća Mahmutagića 'spustila' se više od 60 metara od prvobitne lokacije. „Kada se okupimo u Suljakovićima pričamo o lijepim stvarima jer svima je žao što smo morali otići odavdje. Svakome je njegovo mjesto najljepše. Da se razumijemo, lijepo je nama tamo gdje smo počeli novi život, ali nismo na jednom mjestu. Nekada smo bili u jednoj ulici. Sada svaki slobodan trenutka koristimo da dođemo ovamo i odmorimo dušu“, rekla nam je sa sjetom Armela Džafović.
Sada se Mahmutagići bore sa poplavom
Nakon što su u Suljakovićima izgubili kuću, Mahmutagići su novu podigli u Liješnici. Ali, i danas se suočavaju sa iskušenjima. „U Liješnici smo podigli kuća koja je poplavljena već dva puta, 2014.godine i u maju ove. Stradala je kuća, okućnica i plastenik. Šteta nakon majskih poplava procijenjena je na 7.000 KM, ali niko ništa“, priča nam Behara. Mahmutagići su, svjesni rizika i opasnosti, u Suljakovićima ipak izgradili vikendicu. „Vratili smo se ovamo da sebi život produžimo. Mi bez Suljakovića ne možemo. Dođemo svako jutro, provedemo dan, vraćamo se naveče u Liješnici. To nam ulješva strarost. Ali, straha ima. Uvijek kada pada kiša, osluškujemo“, rekla nam je Behara.
Mi smo Suljakoviće posjetili tokom radnog dana, ali kako su nam rekle naše sagovornice, mještana je puno više tokom vikenda. Tada i ovo tužno mjesto, reklo bi se, oživi.
N.Br./maglaj.net