Dragi prijatelji,
Razmišljao sam o formi posljednjeg poziva na promociju knjige PRIČA ZABORAVLJENIH LJETA. Onda sam prelistao friško odštampanu knjigu i ugledao njega – zmaja Žbahu.
Festivalska maskota autora Vjekoslava Bojata. Tužni veseljak. U rukama harmonikica, pored njega krigla piva - litruša k'o sa Oktoberfesta u Minhenu.Sve je tu za veselje, ali Žbaho je vitez tužnog lika.
Ali da se ne bismo mi igrali psihoanalitičara, pozvaćemo Crnogorca koji Maglaj naziva svojim zavičajem. Šta je pisac... pardon slikar „htio da kaže“ ovakvim konceptom svoje aždahe. Drugi imaju zmajeve koji rigaju vatru, pa ti koljena podrhtavaju. Maglaju pripao jedan smotani melanholik.
Iz knjige PRIČA ZABORAVLJENIH LJETA prenosim citat Žbahinog oca Vjeke.
Zapravo Maglaj je, kad posmatraš nekako bez priče. Ako nešto NEMA PRIČU i ne postoji... Maglaj je niz kamenčića koji nikad nisu skupljeni u mozaik.... Iz takve nekakve potrebe (za mozaikom, za pričom) nastala je skica aždaje, ažbahe, zmaja, kakogod – dobroćudnog smotanog reptila, dok sevdaški melanholično razvlači harmoniku i merači „biru“. Skica. Da, od skice nije dalje ni otišao... Zapravo skica koja se otela i pobjegla, ostvarivši život koji, evo, traje.
Pa, dragi moji, evo i Žbaho vas poziva večeras. Zmaj tužnih očiju reče u povjerenju da se nada da se zakotrljalo nešto što će Maglaju donijeti PRIČU. Pa da Maglajlijama podigne samopoštovanje, vjeru u sopstvene snage, povratak na stari, pobjedonosni kolosijek!
Haj' živjeli uz „biru“! Nabacite osmijeh i dođite večeras u holu srednjih škola u 18 sati. Maglaj dobija PRIČU ZABORAVLJENIH LJETA!
A Žbaho će rano u krevet. Harmoniku će večeras prepustiti Afanu i comp...
Vaš Fuad Ruvić